Piše: Dragan Antulov
TRAŽEĆI ERICA
(LOOKING FOR ERIC)
uloge: Eric Cantona, Steve Evets, John Henshaw, Stephanie Bishop, Matthew McNulty
scenarij: Paul Laverty
režija: Kean Loach
proizvodnja: Sixteen Films/Film 4, V. Britanija/Francuska/Belgija, 2009.
trajanje: 116 '
Kada netko kupuje kino-ulaznicu, u najvećem broju slučajeva glavni motiv mu je razonoda ili barem nastojanje da se na nekih sat-dva zaborave stvarni svijet i njegovi problemi. S druge strane, ako ste filmaš željan festivalskih nagrada, vaša ostvarenja u pravilu moraju biti u većoj ili manjoj mjeri "angažirana", odnosno nastojati "senzibilirati" publiku prikazom svega onoga zbog čega se bježi iz stvarnog svijeta. Ken Loach, britanski ljevičarski filmaš čiju su karijeru obilježila beskrompromisno socijal-realistička ostvarenja na temu teškog života radničke klase, definitivno nije među imenima koja će u kino dovući publiku željnu zabave. To ne znači da mu se, s vremena, na vrijeme ne zna "zalomiti" i po koja komedija kao što je Tražeći Erica.
Glavni junak ovog filma je Eric Bishop (Evetts), sredovječni mančesterski poštar koji živi zajedno s dva posinka koja mu je na brigu ostavila bivša supruga. Kada jednog dana zaspe za volanom i izazove prometnu nesreću iz koje će tek pukim slučajem izvući živu glavu, ne samo njemu nego i njegovim kolegama postane jasno da nešto s Ericom nije u redu. Jedan od njih je Meatballs (Henshaw) koji, koristeći savjete iz knjige o psihološkoj samopomoći, organizira kolektivnu meditaciju u Ericovoj kući. Nakon nje Eric počinje primati vizije u kojemu mu se obraća nitko druge nego njegov slavni imenjak i osobni idol – bivši nogometaš "Manchester Uniteda" Eric Cantona. Zahvaljujući savjetima slavnog Francuza Eric skupi dovoljno hrabrosti da pokuša pomirenje sa svojom prvom suprugom Lily (Bishop). Međutim, Ericov novi život će ugroziti njegov posinak Ryan (Kearns) koji se spetljao s okrutnim lokalnim gangsterom.
Loachov "cinema verite" stil, prema kojemu prosječni reality izgleda namješten, predstavljat će popriličnu novinu za obične gledatelje. To se prvenstveno odnosi na "neispeglane" glumce poput glazbenika Stevea Evetsa koji se doima poput naturščika, ali također vrlo dobro tumači likl "malog čovjeka" s kojim se prosječni gledatelj može identificirati. Nakon nekog vremena, kada se gledatelj navikne na Loachovu nekonvencionalnost, film postaje prilično dobar, a posebno efektan u scenama gdje je Evetsu partner sam Eric Cantona kojega očito zabavlja to da glumi idealiziranu verziju samog sebe. Loach, na žalost, ne može održati tempo, te negdje na pola filma skreće u vode mrtvački ozbiljne i ultradepresivne drame. Odatle ga uspije izvući tek svojevrsna "deus ex machina" završnica koja se može shvatiti i kao Loachova propovijed o nadmoći kolektivne akcije nad privatnim vlasništvom, odnosno o prednostima radničkog samoorganiziranja. Dojam je tim završetkom popravljen, ali ne toliko da se Tražeći Erica shvati kao ostvarenje izgubljeno između svijeta kakav jest i svijeta kakav bi trebao biti.
ocjena: solidno
-----------------------------------
patološki slučaj
loše
podnošljivo
solidno
vrlo dobro
izvrsno
remek djelo