Piše: Dragan Antulov
SVETI GEORGIJE UBIVA AŽDAHU
uloge: Lazar Ristovski, Milutin Milošević, Nataša Janjić, Dragan Nikolić, Bora Todorović, Zoran Cvijanović, Milena Dravić
scenarij: (po vlastitoj drami)
režija: Srđan Dragojević
proizvodnja: Srbija/BiH/Bugarska, 2009.
trajanje: 120 '
Nekada je bilo teško zamisliti nešto što je danas sasvim najnormalnija stvar – srpske filmove u hrvatskim kinima ili vodeće hrvatske glumice koje upravo ostvarenja naših istočnih susjeda izabiru za svoj scenski debi u "rođendanskom kostimu". Onima koji uživaju u pogledu na razgolićenu Natašu Janjić u filmu Sveti Georgije ubiva aždahu, više će puta na pamet pasti Njegoševa izreka "čaša meda ište čašu žuči". Pri tome će potonjeg u ovom konkretnom slučaju biti daleko više.
A, barem na prvi pogled, nije trebalo tako završiti. Iza kamere je stajao Srđan Dragojević, uvjerljivo najuspješniji srpski režiser 1990-ih (Mi nismo anđeli, Lepa sela lepo gore, Rane), a scenarij je napisao ugledni dramatičar Dušan Kovačević, zaslužan za kultna ostvarenja kao što su Ko to tamo peva i Maratonci trce počasni krug. Na kraju, iza svega su čvrsto stajale i vlasti Srbije i Republike Srpske, dva ministra kulture i budžet od 4,5 milijuna eura – najveći na ovim prostorima otkako je nestalo države zaslužne za Neretvu i Sutjesku.
Predložak filma – prije tri desetljeća napisana, a dugo vremena i kontroverzna, Kovačevićeva kazališna predstava – ima radnju smještenu u malo srpsko selo na granici s tadašnjom Austro-Ugarskom na početku prvog svjetskog rata. Među njegovim stanovnicima se nalaze razni živopisni likovi, ali najviše uzdaha izaziva Katarina (Janjić), slikarica iz fine gradske obitelji koja je došla živjeti u primitivnu zabit radi ljubavi prema mladom studentu Gavrilu (Milošević). On je, međutim, psihički i fizički obogaljen u prvom balkanskom ratu, te je odbacio svoju zaručnicu, koja se, pak, za utjehu udala za žandara Đorđa (Ristovski).
Strasti među bivšim ljubavnicima se opet probude, a Đorđu ženina nevjera predstavlja i profesionalno poniženje s obzirom da Gavrilo, kao i većina njegovih sumještana, za život zarađuje prekograničnim švercom. Njihovi problemi, pak, padaju u sjenu svjetskog krvoprolića pokrenutog pucnjima u Sarajevu, a čije će se prve bitke odigrati upravo u Srbiji.
Prevelike ambicije
Glavni problem s ovim filmom je u tome što su njegove ambicije bile prevelike čak i za talente njihovih tvoraca, koji u posljednje vrijeme baš nisu u nekoj velikoj formi. Stječe se dojam kako da je netko nasilno pokušao tri različita filma ugurati u jedan, uvjeren da će bogatstvo sadržaja nekako nadvladati njegove strukturne nedostatke.
Rezultat je proturječan, pa na trenutke i shizofreničan film čiji autori kao da ne znaju što zapravo hoće, rastrgnuti između različitih žanrovskih, komercijalnih i umjetničkih prioriteta. Sveti Georgije ubiva aždahu istovremeno pokušava biti intimna melodrama, satira na suvremenu Srbiju i ozbiljan povijesni ep u kojem se kroz jeftinu patetiku provlači teza o Srbima kao vječnim žrtvama 20. stoljeća.
Film, naravno, ne uspijeva ni u jednom od tih zadataka, a da je Dragojević potpuno pogubio konce svjedoče i potpuno nepotrebne scene sarajevskog atentata i austro-ugarskog zračnog napada. Ono što cijelo iskustvo gledanja ovog filma čini podnošljivim jest više nego pristojna gluma, ali je opći dojam da srpska kinematografija s ovakvim ostvarenjima sve više sliči na hrvatsku kinematografiju 1990-ih.
OCJENA: 3/10