Piše: Goran Ivanišević
Michael Moore predstavio je na 66. filmskom festivalu u Veneciji svoj novi dokumentarac „Kapitalizam: Ljubavna priča“ u kojem je, na sebi svojstven način, dao pogled na svjetsku financijsku krizu i američku ekonomiju u vremenu odlaska Georgea W. Busha. Moore je istražio cijenu koju Sjedinjene Države plaćaju zbog svoje ljubavi prema kapitalizmu i pronašao mnoštvo simptoma sličnih onima u lošim ljubavnim vezama: laži, zlostavljanje, izdaje. I dakako, 14000 izgubljenih radnih mjesta dnevno.
Moore ne bi bio Moore da ne začini film s nekoliko „tipično američkih“ detalja poput pokušaja da intervjuira zaposlenike Wall Streeta ili privede bankare (koji su po njegovu mišljenju odgovorni za krizu) pravdi, no „Kapitalizam: Ljubavna priča“ iznimno je zanimljiv film koji povlačeći paralele između sadašnjosti i prošlosti ukazuje kako današnji svjetski ekonomski problemi nisu niti slučajnost niti novost.
Reagan i Bush marionete korporativne Amerike
Korporativna Amerika (koja je po Mooreu izvor svih problema) imala je u Ronaldu Reaganu kao i u Georgu W. Bushu osobu koja će „plesati kako oni sviraju“. Upravo je nevjerojatno kakve su sve stvari moguće u zemlji koja sama sebe smatra najdemokratskijom na svijetu. Kad je dva mjeseca uoči zadnjih predsjedničkih izbora Bush mlađi tražio dodjelu nepovratne pomoći posrnulim bankama i tvrtkama u iznosu od 700 milijardi dolara, istodobno je abolirao od mogućeg krivičnog progona sve one koji su u taj proces uključeni. Kada prijedlog nije prošao na prvom glasanju, našao je način da i demokratske kongresnike na upitne načine privoli da ga podrže. Te iste banke, dakako, nisu pokazale ni minimum socijalne osjetljivosti kada je u pitanju pljenidba imovine malih dužnika kojima kao zadnje poniženje ostaje ček od 1000 dolara da svoj dojučerašnji dom isprazne od stvari.
Može li Barack Obama išta promjeniti?
Korporativna Amerika koja je u doba ratova (primjerice onoga u Iraku) bilježila najveće poraste prihoda, s time se teško miri i doista je upitno koliko ce Barack Obama moći izmjeniti takvo stanje. Sjetimo se samo najsvježijih optužbi u povodu njegovo poruke đacima na početku nove školske godine zbog koje je proglašen zagovornikom socijalizma. Kada se neki elementi društva na takav način obrušavaju na stavove koje je zagovarao još Roosevelt 1940-ih, na koje je Moore poosjetio prikazivanjem davno zaboravljene snimke Roosveltovog obraćanja naciji, jasno je da se bore isključivo za sebe, a ne za društvo u cjelini.
Mooreova lekcija jasna je u prepoznavanju problema i njihovoj obradi i treba se nadati da će oni koji izravno ili neizravno odlučuju o sudbini svih nas, ozbiljno shvatiti ono sto im Moore poručuje.