Piše: dr.sc. Janica Tomić
"Film je proizvod modernog doba, nastao iz njega i s njim", zaključio je filozof Dominique Chateau, sažimajući često primjećivanu isprepletenost filma i modernosti. Pojam "modernosti" ili "moderniteta" u tim refleksijama širi prostor interesa za film, jer obuhvaća i nadilazi fenomene društvene "modernizacije" i reakcije na iste unutar estetskih "modernizama".
Već najranija razmišljanja o mediju film vide kao simptom modernizacije, odnosno tehnološke reprodukcije, masovnosti, komodifikacije, distrakcije ili promjena modusa percepcije. Povezujući film i iskustvo urbane modernosti, Siegfried Kracauer je npr. zaključio da ulične gužve i tempo velegrada predstavljaju samu bit filma, slično kao i Walter Benjamin: "Film odgovara dubokim promjenama percepcijskog aparata; promjenama koje u mjerilu privatne egzistencije doživljava svaki prolaznik u velegradskom prometu, a u historijskom svaki građanin svake zemlje."
Film je sinegdoha ne samo modernizacije nego i šireg moderniteta – čije moćne fikcije proizvodi. Pionir američkog filma, redatelj David Wark Griffith, jedan od pobornika ideje o filmu kao novom univerzalnom jeziku, koji bi nadišao one postojeće i ponudio oblik "vizualnog esperanta". Te i druge vizije filma kao agensa društvenih promjena, opsjedale su njegovu ranu recepciju. Film je viđen kao najtipičniji izraz modernosti, kao i kraljevski put u kolektivno nesvjesno i nositelj utopijskih projekcija. Film je trebao razotkriti iluzije modernog društva, a da bi otkrio latentne ili nevidljive dimenzije stvarnosti, "optičko-nesvjesno". Metaforom specijalnog efekta koji se koristio u opisu revolucionarne uloge filma, trebao je detonirati eksplozivni potencijal akumuliran u masovnoj kulturi:
Dok film pod genijalnim vodstvom objektiva omogućuje uvid u zakonitosti koje upravljaju našim životom, s jedne strane krupnim snimkama inventara, naglašavanjem skrivenih detalja svakodnevnih rekvizita, istraživanjem banalnih sredina, s druge nam strane omogućuje golem i neslućen životni prostor. Činilo nam se da nas naše krčme i velegradske ulice, uredi i namještene sobe, kolodvori i tvornice beznadno okivaju. Tada se pojavio film i dignuo u zrak taj utamničeni svijet dinamitom desetinki sekundi. (Walter Benjamin)
I recentnoj je filmologiji i kulturalnoj teoriji zanimljiv odnos filma i modernosti pa se profilirala nekolicina tema i tipičnih filmskih primjera (čiji presjek prikazujemo na ovogodišnjem PSSST-u).
Čest je interes za odnos filma, imaginarija metropolisa i šireg življenog iskustva grada, do mjere da se govori i o trijadi film-grad-modernost. Među kanonskim ilustracijama su tzv. gradske simfonije ili simfonije velegrada, eksperimentalni dokumentarci iz 1920-ih i 1930ih. Ti ritmički presjeci urbanog života grad dokumentiraju kroz dominantno futurističku prizmu grada kao poprišta modernizacije, "dehumanizirajuću geometriju", ali i s nizom varijacija. Uz simfonije velegradskih čvorišta poput New Yorka, Moskve ili Pariza, istovremeno se radi o obrascu kojeg su često simulirali i na periferiji, od Sao Paula do Stockholma ili Zagreba (sjajna parodija tog žanra je film Zagreb u svjetlu velegrada Oktavijana Miletića).
Sve češći primjeri i na domaćoj kulturnoj sceni izložbi s naslovima poput Socijalizam i modernost ili filmskih programa o Modernističkih praksama socijalističke svakodnevice demonstracija su interesa za lokalne izvedbe ili tzv. vernakularne modernizme i modernitete. Kao univerzalni jezik, film je istodobno prenosio i prevodio iskustvo modernosti na svoje razne "dijalekte" ili vernakulare, služeći kao mjesto refleksije o tom rasprostranjenom iskustvu i novim oblicima svakodnevice.
Uz manifestacije moderniteta kroz futurističke topose noviteta, brzine, šoka, atrakcije i sl., paralelno postojanje drugih impulsa otkriva višeznačnost i kontradiktornost moderniteta, odnosno simptome antimodernizma. Slikoviti su primjeri monstruozni likovi i vizije u filmovima njemačkog ekspresionizma, posebno opus Fritza Langa, kao idealan primjer za često uočavan rad s figurama moderniteta. Njegova trilogija o Dr. Mabuseu antologijsko je uprizorenje modernih paranoja u liku poremećenog psihoanalitičara koji stoji iza mreže telefona, tehnologije, burzovnih prevrata i drugih neuprizorivih temelja modernog svijeta. (Kao što bi rekao Pesch u filmu Dr. Mabuse, kockar: "Ne mogu više podnijeti ovaj tempo! To je moderni kanibalizam!")