Belgica
Belgija, 126 min., 2016.
Režija: Felix van Groeningen
Uloge: Stef Aerts, Tom Vermeir, Sara De Bosschere, Helene De Vos, Charlotte Vandermeersch, Dominique Van Malder
Ocjena: 7 / 10
Nakon dva festivalski uspješna filma, canneskog naslova The Misfortunates (2009) i velikog internacionalnog indie hita koji je dospio do nominacije za Oscara The Broken Circle Breakdown (2012), Felix van Groeningen ima novi film. Belgica je svoj festivalski život započela sa visokim očekivanjima, na Sundance Festivalu gdje je van Groeningen nagrađen za najbolju režiju u međunarodnoj konkurenciji. Kao i kod prethodnog filma imamo obilje glazbe, ovoga puta ne bluegrass nego elektroniku sa punk-rock korijenima (grupa Soulwax je na uvodnoj špici potpisana odmah ispod glavnih glumaca), emocije i destrukciju, također u različitom obliku i različitog intenziteta. Međutim, narativna struktura je potpuno linearna, a Belgica je samostalno filmsko djelo koje nema nužno veze sa emotivno razarajućim The Broken Circle Breakdown.
U pitanju je priča o dva brata i jednom klubu. Dok je Frank (Vermier) nezadovoljan svojim životnim smjerom "zakucanim" na putu bez povratka u sredovječnost i starost, oženjen, obiteljski čovjek, "mlađi partner" u ženinom biznisu sa pansionom za pse i također mlađi partner na placu sa polovnim automobilima kojem ne cvatu ruže, mlađi Jo (Aerts) je u potpuno drugoj priči. Vrativši se već odnekuda, odlučio je ispuniti svoj san i otvoriti klub. Upravo radi kluba braća ponovo stupaju u kontakt, mlađem je potrebna pomoć, a starijem bijeg iz svakodnevice.
Naslovni klub je u početku rupčaga u kakve smo svi znali zalaziti, sa začepljenim lavaboima, neizrecivo prljavim i smrdljivim wc-ima i pićem slijepljenim podovima, ali i s nekim šarmom, jedno od onih prijateljskih mjesta na kojima je svatko dobrodošao. Kad su braća već zajedno i srcem u poslu, zašto ne bi uložili sve i proširili se? Rečeno - učinjeno, oni i njihov uski (zapravo sve širi) krug prijatelja odluče preuzeti napuštenu zgradu i otvoriti klub i koncertnu dvoranu prema istim principima opuštenosti i prijateljstva. Rizik je ogroman, ali oni su mu dorasli, sposobni osmisliti program, dogovoriti se s vlastima i "reketarima", a i problemi sa kojima se sreću, poput zanovijetanja Frankove supruge Isabelle (Vandermeersch) su nešto s čim se izlazi na kraj.
Međutim, kako to obično biva kod takvih poslova, nešto što tako dobro krene isto tako može odjednom stati. Čak i ako posao ne propadne sam po sebi, psiha ljudi koji su u to uletjeli grlom u jagode, mijenja se. Naročito kada je sve obojeno seksom, drogom i rock ‘n’ rollom, što se podrazumijeva kada su klubovi u pitanju. Dok se Jo u početku, vjerovatno zbog fizičkog hendikepa, stidljiv, pretvara u promućurnog biznismena sposobnog da upravlja sada već ozbiljnom tvrtkom koja je definitivno prerasla bratsko-frendovsku zaj**anciju, Frank sve više daje oduška svojim iluzijama osobne veličine i vječne mladosti, u čemu je rock ‘n’ roll puno manji problem od seksa i droge koji se konzumiraju na veliko. Stariji brat i njegova destruktivna energija vječitog nezadovoljstva počinju smetati mlađem bratu i njegovoj viziji sebe kao uspješnog poslovnog čovjeka. Kako smo navikli, nakon uspona obavezno slijedi pad.
Priča o klubovima i “trendy” mjestima, njihovim usponima i padovima nekoliko je puta portretirana na filmu i to uglavnom nije bilo dobro. Jasno, dramaturgija je i bez sukoba predvidljiva, jednom kad kaos preuzme obično ne ostaje puno toga što se može spasiti. Mada bi neke druge usporedbe bile više na mjestu. Na pamet mi padaju Scorseseove mafijaške "kafanske priče" (premda mafije uglavnom nema, ali kafana je tu), ili još bliže Boogie Nights u kojem Paul Thomas Anderson izrazito vješto "skida" Scorseseov stil.
Tu je glazba i tu su lude žurke, tu je tempo koji "nabija" i diktira pozitivno raspoloženje i tu su nijansirane, jedva primjetne promjene u psihologiji naših junaka. Tu je i ta komponenta braće i obiteljskih veza koje se ne smiju prekinuti (barem nas tako uče) i svojevrsni "slon u sobi" u vidu odsutnog oca i odnosa koji braća gaje prema njemu. Najvažnije, tu su i razlike u karakteru koje su na početku minorne, da bi na kraju upravo one bile inicijalni metak za toksičnu atmosferu i propast koja kuca na vrata. U toj tipskoj, ali vrlo nijansiranoj psihološkoj slici, većinu tereta "nose" dvojica glavnih glumaca, koji su se pokazali dorasli zadatku i vrlo upečatljivim epizodistima, koji ih kroz cijeli film sjajno razigravaju.
Temelj za priču navodno su stvarni događaji, no to je manje bitno. Takav je klub zaista i postojao (u Ghentu, odakle je van Groeningen i gdje je film lociran, zvao se Charlatan Club), a slični njemu postoje pod različitim imenima u različitim gradovima - čuvari duha svojih gradova. S tim u vezi Belgica nije nužno ghentska i belgijska priča koliko univerzalna, ne samo o bratskoj ljubavi nego i o noći koja daje oduška našim iluzijama i vodi nas na dalje od naše zacrtane svakodnevice, često sive kao nebo nad Belgijom.
Naslov je indikativan. Belgica je Belgija u malom, opuštena, prijateljski nastrojena sredina, koja je možda šlampava, ali je zato slobodna i slobodoumna. U kojoj su različitosti dobrodošle, u kojoj sve izgleda kao pred raspadom, ali nikoga nije briga za to i sve nekako funkcionira. Ipak je Belgija zemlja koja je više od godinu dana bila bez vlade, a da se to nije pretjerano odražavalo na dnevni (a naročito noćni) život njenih građana. Pa opet i mračni pod-tonovi su nekako belgijski. Što će biti jednom kada se party (kako god to zvali) zaista završi? Kada neki luđaci unesu eksploziv? Ali party se nastavlja, u čijoj god režiji.
Show must go on! Viva Belgica!
Marko Stojiljković powered by fak.hr