Carol
UK/SAD, 118 min, 2015.
Režija: Todd Haynes
ULoge: Cate Blanchett, Rooney Mara, Sarah Paulson, Kyle Chandler, Jake Lacy
Ocjena 8 / 10
Legenda queer kinematografije Todd Haynes vratio se na velika platna svojim šestim cjelovečernjim filmom nazvanim Carol (kakav sinkronicitet, ime dijeli i protagonistica Haynesova sjajnog filma Safe iz ’95.), adaptacijom kultnog romana The Price of Salt Patricije Highsmith, poluautobiografske priče o lezbijskoj ljubavi u New Yorku 1952. godine koju je za film prilagodila Phyllis Nagy. Nagy je prvu verziju scenarija napisala još 1996. godine, a teškoće oko njegova razvoja uglavnom duguje snažno subjektivnoj pripovjedačkoj perspektivi u romanu i problemu njezina prebacivanja u medij filma, dok produkcija projekta svoje korijene vuče još od 2004. godine. Pa što smo to konačno dobili priliku vidjeti nakon toliko vremena?
Kao što je natuknuto, dobili smo lijep film epohe u kojem srećemo 20-godišnju Therese (Rooney Mara), nesigurnu prodavačicu u robnoj kući s fotografskim umjetničkim ambicijama koja jednog dana na svom odjelu zamjećuje nešto stariju profinjenu damu (Cate Blanchett) koja kod nje kupuje igračku modela željeznice za svoju kćer. Iako je Therese zaručena za od nje mnogo odlučnijeg Richarda, dama zvana Carol Aird instantno joj zapinje za oko. Nakon što prilikom kupovine Carol (namjerno?) ostavi rukavice na njezinom pultu, Therese ih joj vraća uz zatraženu dostavu pa je Carol u znak zahvale poziva na večeru. Tako započne njihovo isprva prijateljsko druženje, no ubrzo se otkriva da je udana (ali usred razvoda) Carol i otprije sklona romantici s drugim ženama, dok Therese počinje bivati sve više fascinirana njome…
Nakon epskog početka in medias res, s večerom na kojoj susrećemo protagonistice koje očito raspravljaju o nečem tajnovitom, ali vitalnom, usred čega ih prekida prvi u nizu dosadnih i nametljivih muških likova (što je s takvim jednodimenzionalnim prikazom muškaraca, protestirat će neki?!), čitava se radnja filma zapravo odvija u flešbeku, sve dok se pred kraj ne vratimo na ovaj krucijalan trenutak, dok će u međuvremenu dinamiku između ostalog fino održavati elementi filma ceste (jasno, tek na putu, daleko od matičnog okruženja junakinje mogu biti “ono što jesu”), ali i pravne drame (jasno, Carol je očito nemoralna luđakinja čiju roditeljsku sposobnost valja dovesti u pitanje).
Što se formalnog aspekta filma tiče, s obzirom na pobrojene članove filmske ekipe, jasno je da na njega ne treba trošiti previše riječi. Premda sumnjam da je ikome još potrebno posebno naglašavati glumačke kvalitete Cate Blanchett, valja reći da je casting dviju glavnih junakinja srećom perfektan, što je posebno bitno s obzirom na to u kojoj mjeri one same “nose” čitav film i na to koju ulogu u ovakvom filmu igra suptilna mimika glumaca. Nadalje, svatko tko je iole upoznat s Haynesovom karijerom također zna da se radi o zanimljivom i vještom redatelju, dok je svijet New Yorka 1950-ih dovoljno primamljivo rekreiran da će dio gledatelja nesumnjivo uživati već samo u toj karakteristici, a nije naodmet spomenuti i hvaljenu glazbu Cartera Powella. No pogledajmo konačno i tu “ideološku” stranu filma.
Budući da sam se već usudio piskarati nešto o djelu s lezbijskom tematikom, bilo bi pošteno priznati da o queer, feminističkoj i sličnim teorijama nemam pojma; dovoljno sam infantilan i blago autističan da tekst pjesme Country Teasersa Thank you God for making me an angel u kojoj legendarni Benedict R. Wallers niže razloge zašto zahvaljuje Stvoritelju što ga je stvorio kao muškarca, a ne ženu (uključujući i takve antologijske stihove poput I can pick up big things because I’m strong/I can sing about bitches in my song/Know what I look like when I go out/ When I want attention I SHOUT!) držim zanimljivijim od primjerice bilo kojeg djela Judith Butler. Kao takav neuki papak lišen dostatnog analitičkog aparata za detekciju heteronormativnosti i ostalih tlačiteljskih mehanizama mučkog patrijarhata, ipak ću reći sljedeće: pretpostavljam da je sasvim legitimno smatrati da Carol temelji svoj hype (film je ipak nominiran i za šest Oscara, ako je to još ikome ikakav pokazatelj) na “danas popularnoj” i nekima vjerojatno još uvijek kontroverznoj tematici, dok se u biti radi o prilično uobičajenoj melodrami, odnosno, takav bi film bio kad bi prikazivao neki oblik heteroseksualne ljubavi.
Međutim, ne leži li možda upravo u tome najveća snaga ovog filma, barem u tom pogledu LGBTIQ aktivizma? Barem se mene dojmio upravo takav prikaz zaljubljenosti/privrženosti/ljubavi (kako god to odlučili nazvati) između Carol i Therese kao sasvim “normalnog” i lijepog stanja, bez mnogo mistifikacije, pametovanja ili pak sumnjive i pretjerane glorifikacije “alternativnih” životnih stilova. U tom smislu ključan je Theresin razgovor s Richardom nešto prije polovice filma u kojem ga ona upita je li ikada bio zaljubljen u drugog momka. Nakon što on to opovrgne uz napomenu da zna za postojanje “takvih ljudi”, ona odgovora da ne misli na “takve ljude”, već jednostavno na dvije osobe koje se eto tako, iznebuha zaljube. Zaista, pitam ja vas, tko može osporiti takvo što? Ukratko, iako nije bez mana (primjerice, možda vas ostavi željnima još dubljeg uvida u karakter protagonistica), i iako načisto sumnjam da će promijeniti ičije odavno formirane i nepokolebljive stavove, Carol je solidna i nepretenciozna dramica koju je šteta propustiti, a za posebne fanove ove tematike vrlo vjerojatno i mnogo više od toga.
Pavle Luketić powered by fak.hr