Moj TV - TV Program za 200+ kanala
Radio Box


Kritika: Hannibal (3 sezone, 2013. - 2015.)
Hannibal je savršena serija, a svi koji to ospore bit će pojedeni

Kritika: Hannibal (3 sezone, 2013. - 2015.)

Hannibal

SAD, 2013.
Režija:
Michael Rymer, Guillermo Navarro, Vincenzo Natali...
Uloge: Mads Mikkelsen, Hugh Dancy, Caroline Dhavernas, Gillian Anderson, Laurence Fishburne

ocjena 9,5 / 10

Ti si sam vrag u jami!”

Na filmskom platnu rijetkost je vidjeti zadovoljavajućeg negativca. Njihove motivacije često su nerazjašnjene, njihovi naumi i stremljenja bez podloge, a karakterizacija slaba. U većini slučajeva zapravo su samo blijedi odrazi glavnih junaka čija je jedina svrha pokretanje radnje koja svojim rezultatima unaprjeđuje glavnoga lika. Ako bi netko od nas tražio nabrojati zadovoljavajuće filmske negativce, bili bi nam dostatni prsti jedne ruke. Na jedan od njih bi svakako pristao Hannibal Lecter, genijalni psihijatar i serijski ubojica rođen iz pera Thomasa Harrisa. Na filmskom su ga platnu kroz godine glumili Brian Cox, Anthony Hopkins i Gaspard Ulliel s različitom stopom uspjeha. Sigurno je reći samo da bez Hopkinsa Hannibal sigurno ne bi postao kultni filmski negativac. Ono što ga čini posebnim u njegovoj izvedbi svakako je impozantna pojava – emotivno, više nego fizički – kojom psihijatar diktira ton i atmosferu svake situacije u kojoj se nalazi. Njegov glas je spokojan, ali britak, vječno spreman na pristojnost i uvredu, a njegov intelekt u punom pogonu od jutra do sutra. Ukratko, Hopkinsov Lecter ledio je krv u žilama, a pojavljivao se samo petnaestak minuta u Kada jaganjci utihnu. Uspjeh lika krio se upravo u tajnovitosti i nedokučivosti njegovih motivacija. Gledatelji se najviše plaše onoga što ne poznaju, a o njemu nisu znali skoro ništa osim da je – kanibal.

U svijetu filma, ali i televizije, nepisano je pravilo da remakeovi odličnih djela ne rezultiraju odličnim djelima. Pristojnim, najviše. Ne proizlazi to samo iz nesposobnosti redatelja, realizatorske ekipe, glumaca, već i iz predrasuda publike koja remakeove gotovo isključivo gleda kroz filter originala. Nekih dvadesetak godina nakon što je Hopkins za svoju ulogu dr. Hannibala Lectera dobio Oscara, NBC i grupa međunarodnih produkcijskih kuća omogućili su uspješnom, ali ne i popularnom Bryanu Fulleru ostvariti zamisao o seriji o kanibalističkom doktoru. Ostvarenje njegove vizije na zadatak je dobio Mads Mikkelsen, danski glumac nevjerojatno atraktivnih crta lica i specifičnog izgovora engleskog jezika. S pravom su se svi pitali hoće li možda najbolji negativac svih vremena izgubiti na strahovitosti kada ga se počne razvlačiti iz epizode u epizodu, a da ga pri tome glumi svijetu skoro nepoznati Skandinavac. Ipak, taj Skandinavac, najbolji glumac prema sudu kanskog žirija 2012. godine, načinio je od Hannibala neosporivo jedinog ultimativnog negativca pop-kulture. Njegova izvedba je suptilna, ponekada do boli. Madsovo lice redatelji serije fetišiziraju krupnim kadrovima i tako omogujuću gledatelju da na njemu raspozna široki spektar emocija i izražaja. Glumčevo lice posjeduje sve najbolje osobnosti modela za renesansne slike. Uvijek zavijen u mrak, izraženih linija strukture kostiju lica, mutan a jasan, oslikan sfumatom, dr. Hannibal Lecter Madsa Mikkelsena je sâm Vrag.

Kako je Bryan Fuller uspio zadržati sve dobre elemente koji čine jednoga negativca, a loše zamijeniti još boljima? Igranjem na kompromis: tijekom filmova (kao jedini relevantan uzimat ću Kada jaganjci utihnu – svi su drugi kvalitetom ispod njega) Hannibala smo vrlo malo mogli vidjeti “u akciji”, u Jaganjcima samo u sceni bijega, ipak, on je bio samo čovječuljak zalizane kose koji sjedi u staklenoj ćeliji na kojoj piše “oštar pas”. Fullerov Hannibal je na slobodi, član visoke društvene klase, bogat, ugledan, genijalan psihijatar, s izvrsnim ukusom za hranu i alkohol te besprijekornim stilom. Preko noći, on je zvijer koja se kreće nečuvena i neviđena, ubija samo one koji ga vrijeđaju i od njih stvara umjetnička djela, odajući počast onome što su oni za života skrnavili. Serija Hannibal omogućuje nam svjedočenje mnogim njegovim zlima, ali ovaj put, dr. Lecter je strašan zbog opsega manipulacija koje provodi na svojim bližnjima. U slobodno vrijeme, Hannibal je strastveni naučnik Svetoga pisma, filozof, zabavljač, koljač, kuhar i vinar. A sve vrijeme, Hannibal je zapravo utjelovljenje Smrti, svevideći spletkaroš, kojem zabava i znatiželja nemaju etičke ni moralne granice, a ljepota je vidljiva u svakom truležu. Obogotvoren u svome plastičnom odijelu i radoholizmu, Hannibal je Bogu ravan, ali za razliku od Njega, on ne likuje i ne traži žrtve. Hannibal je bog svjestan svoje bogovitosti. Utopljen u metafizici, njegovi su društveni odnosi travestije životā svetaca i mučenika, parodije mitskih ljubavi i prijateljstava. “Među njegovim životima postojat će samo jedna konstanta, a to je izvrsnost stila i ukusa,” reče dr. Alana Bloom u trećoj sezoni Hannibala, ali je zaboravila na još jednu, ali negativnu, nepromjenjivu u Hannibalovom životu – na Willa Grahama.


“Ovo je sve što sam ikada želio za tebe.”

Hugh Dancy glumi Willa Grahama. Dancy Mikkelsenu vrhunski parira. U intervjuima su obojica priznali da provode sate uvježbavajući zajedničke scene, pokušavajući proniknuti pravo značenje dijaloga koji trebaju izgovoriti kako bi scena posjedovala i vanjsku i unutarnju koherentnost. To je sasvim očito u njihovim zajedničkim scenama kroz čitavu seriju. Njih dvojica su središnji duo, iako se čitava priča vrti i oko nekoliko drugih, od kojih su neki možda potentniji, ali ne i emotivniji. Hannibal i Will imaju izrazito štetnu platonsku vezu još od sredine prve sezone. Njihov odnos temeljen je na Willovoj ekstremnoj empatiji, koja mu omogućuje pronicanje u umove serijskih ubojica, što koristi kako bi pomogao FBI-u uhvatiti ih, a koju Hannibal iskorištava za svoju zabavu. Ipak, Hannibal prema Willu gaji snažne osjećaje jer je on jedna od rijetkih osoba koja ga može razumijeti. Tijekom prve sezone Hannibal je iskonstruirao Willovu odgovornost za zločine koje je on počinio. Kako netko kome je iskreno stalo do ljudskog bića može nanijeti toliko patnje? S kojom svrhom? S kojim krajnjim ciljem na umu?

Ono što Hannibal želi od Willa je da prihvati činjenicu da ga krajnja empatija čini djelomično odgovornim za zločine koje zamišlja, te da ga sposobnost razumijevanja istih priprema za činjenje vlastitih. Lecter upravlja Grahamovom sudbinom kako bi od njega stvorio murder husbanda koji će ga moći razumijeti i izvan imaginacije, koji će imati osobno iskustvo s onim što on čini. Trebalo je, nažalost, dvije sezone i mnogo nesreće da bi Will shvatio i prihvatio da se “morskog psa ne može kriviti što je morski pas”. Koliko daleko ide njihov odnos? Kroz čitavu seriju jasno su prostrte mrvice homoerotike, naslućujući i seksualno zanimanje dvojice glavnih likova jedan za drugoga. No, teško je odgovoriti postoji li uopće i najmanja mogućnost konkretiziranja toga odnosa. Ako izdvojimo samo posljednje scene tri finala sezona, lako je uočiti razvoj odnosa. Prvo finale završava sa zidom između njih, drugo s Willom u Hannibalovom zagrljaju, a treće s Hannibalom u Willovom. Sve do finala treće sezone rekao bih da Will nikako ne može odlučiti želi li Hannibala ubiti ili poševiti, ali je ono razriješilo i tu nedoumicu. Želi učiniti obje stvari i to upravo tim redom.


“Kakvog je okusa bila tvoja sestra?”

Od svih drugih likova u trećoj se sezoni posebno isticala dr. Bedelia DuMaurier, iako je imala i zavidnu gostujuću ulogu u prvoj i, nešto manju, u drugoj sezoni. Utjelovila ju je Gillian Anderson, a ona je jedini glavni sporedni lik koji nije preuzet za potrebe serije iz romana. Ako su Will i Hannibal intelektualno erotični, Bedelia je klasična femme fatale, Hannibalova psihijatrica misteriozne prošlosti s krvlju na rukama. Tiše od Hannibala, sporije od Willa, ona govori moćno, promišljeno i proračunato, a inteligencijom vjerojatno nadmašuje jednoga i drugoga.Usnama sa žarkim ružem ona doslovno pleše oko linija dijaloga poput sljedeće: “Šetaš ulicom i vidiš ranjenu pticu u travi. Što prvo pomisliš?(…) Ja prvo pomislim da je ranjiva. A opet, želim je smrviti. (…) Sljedeći put kada budeš imao nagon pomoći nekome, trebao bi razmotriti da ih umjesto toga smrviš.” Način na koji Anderson donosi dijalog u toj sceni koja se svodi na sjedenje u udobnih foteljama u zamračenoj prostoriji, čini desetu epizodu treće sezone zasigurno jednom od najboljih u seriji. Bedelijina etika problematičnija je od Hannibalove uzme li se u obzir da je on u potpunosti odbacuje, a ona pokušava prilagoditi stvarima koje želi učiniti. U svojoj ljepoti i svireposti, Bedelia je ledeno strašna.

Gledatelj se, bez obzira na to, lako veže za nju. Unatoč svjesnosti da uvijek može nadmudriti Hannibala, Bedelia je u konstantnom smrtnom strahu od njega, kao i mi. Kao gledatelji mi znamo više od likova u seriji, ali opet se prestrašimo kada odjednom netko pogine neočekivano, ili kada Hannibal odluči preseliti sebi “drage” ljude iz stvarnosti u palaču sjećanja. Kada se, priznajući mu stvarnu prirodu, Bedelia svrsta na stranu onih koji posjeduju dovoljno suosjećanje za ubojstvo, ona to ne radi lako. Radi to zato što mora, kao i Abigail, kao i Miriam, iako za razliku od njih ona posjeduje barem djelomično slobodnu volju. Iako iz petnih žila izbjegavajući očitu sudbinu, pitanje ostaje je li duboko u sebi priželjkivala stopiti se s Hannibalom nakon što se dovoljno izmarinira. Potencijalni nastavak serije to bi nam mogao objasniti.


“Etika postaje estetika.”

Koliko god radnjom bila udaljena od razvoja događaja u romanima, Fuller i suradnici uspjeli su serijom ostati vjerni izvorniku. Gotovo sav dijalog i likovi preuzeti su direktno iz književnog predloška, ali su im govornici i izgled izmijenjeni i izmiješani. Harris je književnu seriju o Hannibalu bogatio svojim neobičnim i kompleksnim dijalogom od kojega televizijska serija izrazito puno profitira. Taj famozni dijalog na trenutke je toliko dubok i slojevit, a u njemu su sadržane brojne filozofske i općekulturne aluzije, prisjećanja na događaje i izjave od prije nekoliko epizoda, te zamisli koje se podrazumijevaju, da ga neki gledatelji smatraju neprobavljivo pretencioznim i zahtjevnim zbog predznanja koje zahtijeva. Konstrukcijski je taj dijalog štur, jedna četrdesetpetominutna epizoda ima trostruko manje dijaloga od prosjeka serija te minutaže. Nije teško ustvrditi da ne postoji linija teksta izgovorena u Hannibalu koja je višak ili se nalazi na pogrešnom mjestu. Jasno je da se mnogima tako težak i umjetnički surealan dijalog neće dopasti, ali vjerujem da isti ti mnogi seriju neće gledati prvenstveno zbog nekih drugih stvari poput cisterni krvi i kamiona nagrđenih (ili ukrašenih?) trupala.

Kako bi se seriju lakše prodalo NBC-ju, prva je sezona osmišljena kao kriminalistički procedural, sve sa “ubojicama tjedna” i istragama zločina, ali serija kao što je Hannibal zahtijeva daleko previše vremena za glavnu radnju da bi se podrobno bavila kratkotrajnim likovima. Upravo je proceduralna priroda prve sezone bila i njezina jedina mana, ali ju je bilo lako pregurati kao metaforički odraz događanja među glavnim likovima. Kada su u drugoj sezoni umanjili broj “ubojica tjedna” i ostatak vremena posvetili onome što serija najbolje radi, postignut je savršen omjer i kvaliteta je skočila do samog vrha ljestice, da bi sezona kulminirala jednim od najboljih finala u povijesti televizije, epizodom Mizumono, savršenom u svakom pogledu. Mizumono je ostavio skoro čitavu glavnu postavu likova na samrti u Hannibalovoj kući, a njemu pružio novi život u Europi.

Treća sezona serije trebala je nastaviti koristiti isti omjer CSI i Na terapiji kao i druga, ali su tvorac i ekipa odlučili približiti trinaestosatnu sezonu atmosferi filma. Kao što je bilo i za očekivati, rezultat je u navrate nepodnošljivo razvodnjeno djelo, neosporive umjetničke vrijednosti, ali uglavnom nedovoljno zanimljivo da bi zadržalo zanimanje širih masa. Zamislite da vidite Mona Lisu bez ikakvoga predznanja o njoj. Sigurno biste cijenili koliko je tehnički savršena, ali na vas ne bi ostavila pretjeran dojam. Tek predzanje o njoj pruža nam osjećaj njezine stvarne vrijednosti. Upravo tako najlakše je opisati treću sezonu. Ali za televizijsku seriju jednostavno nije dovoljna stara slava. Već nakon prve epizode svima je bilo jasno da s udjelom od 0.7 tijekom premijere, i kasnijim sezonskim prosjekom od 0.38, Hannibal nema što tražiti ni u najgorim terminima prikazivanja. Stoga su je na NBC-ju hitro otkazali. Brian Fuller i producentica Martha DeLaurentis krenuli su u potragu za novim emiterima, ali ta potraga do danas nije urodila plodom. Nakon tri godine očajničke borbe za svaku novu sezonu, Hannibal je završio svoje putovanje.

Što se tiče vizualnoga aspekta, čitava se struka slaže u jednom: Hannibal je (bila) najljepša serija. Smještena u mračan i vječno snijegom zasut svijet, serija se uglavnom usredotočuje na interijere, gdje redatelji gotovo redom koriste iste tehnike kako bi ispoštovali Fullerovu fascinaciju Kubrickom i Lynchem. Iako snimana na setovima, oni su vrhunski prikaz najmodernije i najukusnije arhitekture – svaki objekt jednostavno djeluje kao nešto iz kataloga. Serija kao Hannibal jednostavno si ne može oprostiti nesavršenstvo na bilo kojem polju. Prikazi umorstava i nagrđivanja trupala tijekom serije su nebrojeni, užasni, teško probavljivi, scene ubojstava i ozljeđivanja nepodnošljive, ali sve skupa – prelijepe. Scenografi, kostimografi, dizajneri hrane i postavki trupala odradili su nevjerojatan posao kroz tri sezone i seriju pretvorili u paradu vrhunske mode, vrhunskoga kulinarstva, vrhunske arhitekture i umjetnosti. Divljenja vrijedna je i posvećenost glazbenoj podlozi, a ona je u Hannibalu neizostavan dodatak koji obogaćuje karakter čitave serije, odlikovana neobičnim instrumentima ili čak zvukom proizvedenim PVC cijevima, a vrijedi spomenuti i odličnu pjesmu koju je Siouxsie Sioux s dizajnerom tona Brianom Reitzellom snimila za finale.

Detaljno analiziranje nadahnuća iza svakoga kadra vjerojatno bi nam odnijelo mnogo vremena i još više prostora. U tehničkom segmetnu serija briljira od prve do posljednje epizode. Smatram vrijednim spomenuti da je na proračunu znatno nižem od većine današnjih serija (NBC je plaćao oko $175.000 po epizodi), ekipa Hannibala napravila od svake epizode umjetničko djelo vrijedno gledanja na velikom platnu, koje ni u jednom pogledu, osjećajem, vizurom i atmosferom, ne zaostaje za, ponajprije, europskim mainstream kinematografskim duhom. Jedino od čega serija imalo pati jest cenzura, ali o dvostrukim standardima američkoga osjećaja morala stvarno nema potrebe pisati.


“Spitters are quitters.”

Moja recenzija druge sezone Hannibala za Serijalu sadržavala je samo riječi hvale. Zaista, upravo druga sezona bila je najbolje od Hannibala. Treća sezona nije pošla najboljim mogućim putem. Imala je previše vremena koje je pogrešno utrošila na stotine bespotrebnih krupnih kadrova, na ponavljanja scena iz prethodnih epizoda i na objašnjavanje stvari koje su možda trebale ostati neobjašnjene. Ne bih svalio čitavu krivicu za to na redatelje, zato što su u postprodukciji načinili nekoliko upadljivih grešaka sklapajući scene kojima je očito nedostajala glava i rep, odnosno, gdje je očigledno da su bile napisane i važne scene koje nisu uključene u konačne epizode. Prva i druga epizoda izrazito pate od svih gore navedenih problema. Ipak, što dalje sezona odmiče, kakvoća se polako vraća na razinu drugosezonske, a finale serije svakako je bilo dostojno svega što smo prije vidjeli.

Hannibal je kompleksna i teška serija. Ne samo vizualno. Tematike kojima se bavi gotovo su biblijskih opsega. Povjerenje i izdaja, ljubav i bol, rađanje i ubojstva, iskupljenje i oprost, bogovi i vragovi i sve između, obrađeni su detaljno. Odlična glumačka postava koja daje sve od sebe da svaka rečenica bude izgovorena savršeno, vrhunska ekipa zadužena za izgled serije otvorila nam je prozor u jedan svijet u kojem ništa nije crno-bijelo, gdje najveći pravednici izgaraju od želje za ubojstvom, ubojice spašavaju živote zbog prijateljstava, gdje najvećim neprijateljima šalju iskrenu sućut i gdje se zbog ljubavi umire, a pritom je sve to milovanje za oči. Autori su proširili i doradili izvornu priču do neslućenih razina i dokazali svima da čak i iscijeđene franšize imaju priliku postati bolje nego ikada ako ih se prepusti u ruke koje znaju što će s njima. Za sve one koji žele pogledati nešto fantastično, a pri tome vole ozbiljnu priču, kvalitetan dijalog, vrhunsku glumu i režiju, te koji mogu progledati kroz prste u nekoliko navrata, Hannibal je savršena serija, a svi koji im to ospore bit će pojedeni.

Igor Marić powered by fak.hr

Komentari
Neregistrirani korisnik (nemate pravo komentiranja)
 
Povezane vijesti
Najnovije vijesti

Oglašavanje  •  Impressum  •  Kontakt  •  Uvjeti korištenja  •  Za Webmastere  •  Facebook  •  Twitter
© 2008 - 2017 Moj TV Portal d.o.o. | mojtv.hr - mojtv.net - mojtvportal.si Moj TV - TV Program za 200+ kanala