Hitman: Agent 47
SAD, 2015., 96 min.
Režija: Alexander Bach
Uloge: Rupert Friend, Hannah Ware, Zachary Quinto, Ciarán Hinds
ocjena 5 / 10
U posljednja dva desetljeća, otkako su pojavili, filmovi rađeni po videoigrama u pravilu kritičarima služe kao kanta za napucavanje. Glavni razlog za to njihova je izuzetno loša kvaliteta, ali i to što se ona podrazumijeva s obzirom da se videoigre smatraju “najnižim” oblikom suvremene zabave. Predodžba da video-igre prvenstveno zadovoljavaju nasilničke i seksističke instinkte igrača, odnosno da u njima nekakvi “viši” ili “duboki” sadržaji predstavljaju smetnju, tako je stvorila predodžbu o njihovim ekranizacijama kao jednom od manje vrijednih eksploatacijskih žanrova. Iako će boljim poznavateljima naslovi poput The Last of Us tvrdnje o zadanoj inferiornosti videoigara učiniti smiješnima, čak i najbolje, najhvaljenije i najpopularnije videoigre nisu uspjele postati nešto naročito kvalitetno na velikom ekranu. Možda je najbolji primjer serija videoigara Hitman , koja je u desetljeće i pol imala nekoliko uspjelih nastavaka, ali i dva ne baš uspjela pokušaja filmske ekranizacije – s pravom zaboravljeni Hitman iz 2007. godine s Timothyjem Olyphantom u naslovnoj ulozi, te Hitman: Agent 47 koji se upravo pojavio u našim kinima.
Agent 47 nije naročito dobar film, ali bi se teško mogao nazvati razočarenjem. Nisku letvicu koju su postavile prosječne ekranizacije videoigara prilično lako preskače, a dojam izgleda još bolji ako se usporedi s verzijom iz 2007. godine. Razlika se prije svega odnosi na to da su se producenti ovaj put odlučili za načelo “manje je više”, odnosno inzistirali na maksimalnoj jednostavnosti. To se prije svega odnosi na scenarij. Zaplet se čini kao indigom prepisan iz sijaset sličnih akcijada, a malen broj likova sveden je na arhetipove, pa, usprkos naznakama nekakvog obrata u prvoj polovici filma, čak i onoj manje iskusnijoj publici nije teško shvatiti tko je u priči dobar, a tko loš momak, tko će preživjeti, a tko ne i kako će cijela stvar završiti. U ovom filmu, s druge strane, pitanje “što” nije toliko važno koliko pitanje “kako”. Poljsko-njemački režiser Aleksander Bach tako se uglavnom bavio stvaranjem akcijskih scena koje su u nekim slučajevima domišljate i impresivne, ali uglavnom pažnju izazivaju bodycountom i eksplicitnim krvoprolićem (koje je omogućio cenzorski rejting “R”). Poklonici digitalnog Hitmana vjerojatno će biti razočarani time što je u filmu veći naglasak stavljen na pucačinu umjesto prikradanja (stealth), koje predstavlja glavni modus operandi protagonista, odnosno element igre; potonjem je svojevrsni homage odan tek u sceni kojom Katie von Dies nastoji izbjeći videokamere na aerodromu. Najatraktivnijom se stvari u filmu, pak, čini fotografija Ottara Gudnasona koja vješto koristi lokacije u Berlinu, a pogotovo u Singapuru s modernom arhitekturom i cool tehnologijom, pri čemu se može zapaziti utjecaj klasičnih ostvarenja Michaela Manna.
Glumačka postava u Hitmanu relativno je dobro obavila svoj posao. Rupert Friend se u naslovnoj ulozi, poput scenarista, odlučio za minimalistički pristup, odnosno njegov Hitman nastoji biti “hladan kao špricer” te tek u kratkim prigodama odavati dojam da je riječ o ljudskom biću; u tome je imao daleko više uspjeha od Olyphanta prije osam godina. Otkriće bi mogla, pak, biti britanska glumica Hannah Ware, koja u ulozi koja bi inače bila nezahvalna relativno dobro glumi lik koji se transformira od “dame u opasnosti” do Hitmanove partnerice. Hinds, posljednjih godina prilično aktivan karakterni glumac uglavnom otaljava svoj posao, a Kretschmann to ne može čak ni da želi, s obzirom na kratkoću pojavljivanja njegovog lika u filmu. To se, s druge strane, ne može reći za Zacharyja Quinta, koji nakon dugo vremena tumači ponovno negativca, ali čiji nastup miniraju loše replike i klišeji, a još više usporedbe sa Sylarom iz Heroja. Međutim ni to, kao ni pomalo razočaravajuća završnica napravljena tako da ostavi prostor za novi nastavak, neće previše naškoditi općem dojmu o Hitmanu. Film završava upravo u pravom trenutku, prije nego što će njegovi nedostaci gledateljima početi ići na živce, te se može reći da je, poput svog protagonista, svoj posao obavio brzo i efikasno.
Dragan Antulov powered by fak.hr