Tomorrowland
SAD, 2015., 130 min.
Režija: Brad Bird
Uloge: George Clooney, Hugh Laurie, Britt Robertson, Raffey Cassidy, Tim McGraw, Keegan-Michael Key
ocjena 7 / 10
Sniman pod Waltom Disneyem, Tomorrowland je očigledno film pripremljen za većinu dobnih skupina koje zalaze u kina, ali ustvari nisam siguran gdje bih ga smjestio, a samim time i kako bih na njega gledao. Glazba koja se primjenjuje u filmu korespondira klasičnom avanturističkim filmu za mlađi uzrast, kao i sam uvod u film koji „nabrzaka“, uz slapstick štoseve i generalno zanemarivanje zbilje, baca dijete običnog puka u fantastično otkrivenje drugosti našeg svijeta – glavnog lika Franka Walkera (Thomas Robinson/George Clooney) i „nas“. Tu su, također, detalji poput oružja, koja se u nekoliko navrata pojave, u obliku NERF pištolja ili takvog čega, ili općenitog zanemarivanja fizikalnih zakona u ekstremnijim situacijama, kao i generalni easy-going antagonista i protagonista, koji na sve to ne žele baciti preozbiljno svjetlo; iako se zapravo radi o filmu prilično ozbiljnog sadržaja s nekoliko malo drugačijih detalja koji toniraju film mračnije, što onda Tomorrowland čini prigodnim za starije skupine, s tih nekoliko ideja i zapletenih događaja za koje nisam baš sasvim siguran da bi mlađi lako pohvatali, iako mi se čini da bi im glavna poanta (pod pretpostavkom da to nisu djeca žedna krvi) mogla ostati. Stoga, vidljivo je da se radi o filmu izmiješanih motiva za koji bismo onda mogli reći da bi svatko mogao pronaći ponešto u njemu, naime zato jer sadrži univerzalni karakter ideja u priči i pristupa snimanju, ali čini mi se da se u bitnom smislu može svidjeti samo sanjarima, odnosno, da bi zapravo mogao apelirati samo onim ljudima – mlađim ili starijim – koji misle da bi od ovog svijeta još nešto i moglo biti te nadalje, koji ne dolaze u kino samo da bi ih se dva sata zabavljalo osjetilnim podražajima koji odgovaraju njihovom libidu, nego dolaze pomalo i misliti. Njima će neprimjetnih 130 minuta ovog filma biti na mjestu, ostali bi mogli zaspati unatoč dinamici.
A o sanjarima, na neki način, ne o ovima nošenima nadom, nego ovima što nadu kuju za druge, čini mi se da film i govori. U tom se smislu uzima prilično ozbiljno. Ne bih htio previše ugrožavati priču jer su se autori, uz neke ustaljene prakse, uistinu potrudili zadržati razinu misterija i inventivnosti koja ni iskusnim gledateljima ne dopušta, unatoč tome što se lako prati, da ni na polovici filma ne anticipiraju baš sve što će se dogoditi, a nekoliko slatkih dosjetki krajem filma, poput uloge Eiffelovog tornja u svjetskoj povijesti, pomaže očuvanju hrabro nastrojene priče. Neke temeljne koordinate priče, koje su dostupne u promotivnom materijalu i postanu jasne na samom početku, govore o alternativnom svijetu – svijetu u izmještenom prostoru i vremenu – koji na određeni način prati kurs ovog svijeta. U njega je Frank Walker bio uvučen kao dječak, nakon što ga je na sajmu inventivnosti 1962. godine primijetila djevojčica Athena (Raffey Cassidy) te ga uvukla u svijet iza leđa voditelju sajma Nixu (Hugh Laurie). No, što se dogodilo od tadašnje prekrasne budućnosti do sadašnjice u kojoj je Frank Walker paranoidni pesimist kojeg tek ulazak mlade, optimistične Casey Newton (Britt Robertson), energetične tinejdžerke poletna uma, koja se bori protiv gašenja raketnih platformi na Cape Canaveralu i za očev posao, uspijeva potaknuti na posljednji marš protiv zaključane budućnosti, ostaje na priči između neuspjeha i uspjeha ljudskih nastojanja.
Zašto mislim da se radi o prilično solidnom uratku, osim do sad rečenoga po pitanju priče, svodi se na dva fronta. Jedan se front tiče dinamične radnje koja matematički precizno otkriva djelić po djelić priče dok zabavlja raznovrsnim događajima, neočekivanim kadrovima, zanimljivo kreiranim odnosima i razvojem likova. Jest da je sve to uzeto djelomično iz ove perspektive dječje avanture, pa dakako uvijek izostaje neko šire obuhvaćanje svega što se dogodi i svih likova koje se uplete, odnosno bez obzira na širinu događaja svijet ostaje zatvoren između tih nekoliko likova, i dakako ima tu detalja koji vidno ublažavaju težinu događaja, poput primjerice ignoriranje činjenice koliko je ljudi ubijeno pištoljima koji metu pretvaraju u prah ili ubrzavanje radnje na kraju filma, zbog čega utisak priče teško pati, ali sve to ipak nije toliko izražajno da nam ne bi bilo zanimljivo gledati zapravo sasvim originalnu priču. Drugi je front sama kreativnost i misaonost koja se u film ulaže jer se, s obzirom koliko je „jednostavan“, doista o čemu ima misliti. Film je gotovo enciklopedija bitnih problema s kojima bi se svatko trebao baviti, ili u tom smislu popis „zaboravljenih“ problema koji su se uzeli zdravo za gotovo, a istovremeno odmah hoće i pokazati koliko bi se sve to lako dalo riješiti samo kada bi se prestalo trljati kožicu. Za razliku od nekih drugih filmova posljednje vrijeme, poput recimo Jupiter Ascending koji je kroz užas svoje režije pokušao dotaknuti neke probleme i anticipirati njihove društveno-socijalne rezultate, Tomorrowland kroz školski odrađen posao sve to želi prekrižiti i reći da stvar leži a) u nekoliko temeljnih pitanja, a problem u b) ljudskom pristupu njima. U jednu ruku „to je sve“, a u drugu ruku imamo o čemu naveliko razgovarati, počevši od jedne od prvih misli iz filma – da je budućnost u 1960. godini bila drugačija nego li danas – pa nadalje sve do funkcije obrazovanih umova.
Načelno, s nekoliko prethodnih paragrafa pokušao sam dati do znanja da, čak i da je film naručen od Disneyja prema još jednom od njegovih tematskih blokova u njihovom parku u Sjedinjenim Američkim Država, odnosno čak i s obzirom na to da film potpisuju oni s kojima sam sadržaj filma djelomično i ima problem, Brad Bird i David Lindelof optimalno su iskoristili priliku da „podvale“ sadržajno bogat film koji, a to je ono najvažnije, nije glup kao Big Mac porcija iz McDonaldsa. Ne samo da je uz rečeno i vizualno interesantan i pun zanimljivih ideja, već u neku ruku to vrijedi i za same glumce: mladi par djevojaka svoj posao radi izuzetno dobro, dok iskusni dvojac – Laurie i Clooney – ne idu dalje od osnova svoje vlastite glume, ali u tom smislu rade svoj posao. Među svima njima pak nema nikakvih tenzija, stoga je kemija ljudi u filmu dostojna ugodna gledanja – dok se kod Lauriea još vidi da je pomalo dr. House, a Clooneyja da je pomalo Clooney, ipak svi zajedno uspijevaju nestati iza svojih imena. Ostaje nam onda pitanje što mu manjka. Pa, u jednu ruku neki bi rekli da mu manjka to što se ne zna za koga je. Ne bih se sasvim složio, ali bih se posvema složio da sve što jest u film ugurano na kraju ne izađe zaokruženo. Poruka ostane jasna, o tome nema spora, no puno toga što film u svoje dvije trećine uvede kao strukturalni dio priče na kraju ostane nezbrinuto. Zadnja trećina filma, onaj najvažniji dio koji cijelu stvar treba zahuktati, na određeni je način antiklimaktična. Nix ne dobije prostora koliko mu treba, nije ni sasvim jasno zašto se on našao u ulozi u kojoj se našao i prije nego postane jasno što je točno i zašto pošlo po zlu, nastanu veliki problemi koji se onda jednom brzinskom metodom razriješe u desetak minuta, sve do te mjere da jedan od likova pomalo posve bezosjećajno završi kao žrtveno janje. Spontano, i sama priča nije onda primjereno posložena, već pomalo počinjemo primjećivati niz problema koje nisu razriješili.
U tom smislu radi se o svojevrsnoj nedorečenosti koja rezultira izostankom punine koja nas je prilično ugodno mogla iznenaditi do kraja filma, ali pri zaključku o filmu nipošto ne želim da, samo zato jer priča sebe nije potvrdila i samo zato jer film ponekad „ne zna“ je li za djecu ili odrasle, ostane utisak prosječnosti. Ako što već treba ostati, neka ostane utisak neiskorištenog potencijala. Baš suprotno, stoga, ako se nađete s prazninom u dnevnom planu, predložio bih za gledanje Tomorrowland, s ciljem svojevrsnog podsjetnika na neke bitne stvari po pitanju naše civilizacije i po pitanju samog pristupa filmu ispred kamere, iza kamere te ispred zaslona, a njihovo se preispitivanje, pored društvenih rješenja koje film sugerira, dadu potaknuti i sljedećim Einsteinovim citatom: „Mašta je važnija od znanja.“
Decadent Sympozium powered by fak.hr