Cinderella
SAD, 2015., 112 min.
Režija: Kenneth Branagh
Uloge: Cate Blanchett, Lily James, Hayley Atwell, Helena Bonham Carter, Richard Madden, Stellan Skarsgard
ocjena 4,5 / 10
Renomirani glumac i redatelj Kenneth Branagh upustio se u avanturu snimanja filmske verzije bajke o Pepeljugi, ”posuđujući” većinu elemenata iz istoimenog Disneyjeva crtića iz 1950. i okupivši oko sebe pouzdane glumačke snage u vidu Helene Bonham Carter i Cate Blanchett, kao i svježu krv u lijepom obličju Lily James i Richarda Maddena (Robb Stark iz GoT-a). Prvobitno pitanje koje mi se formiralo u glavi kada sam ugledala plakat nažalost je ostalo ne samo prisutno, već se i intenziviralo nakon odvrćenog zadnjeg kadra, a to pitanje je glasilo, odnosno i dalje glasi – čemu?
Nekoć davno postojala je mlada djevojka Ella (Lily James) koja je ostala bez majke, nakon čega joj se otac oženio drugom. Prije smrti, majka je Elli udijelila životni savjet koji je glasio ”budi dobra i hrabra”, a ova ga se odlučila držati kao pijan plota. Par godina poslije i otac je umro, a Elli je, osim kuće, ”u nasljeđe” ostavio spomenutu drugu ženu i njene dvije kćeri. Koje su, kako to svi znamo, bile sve samo ne dobre i hrabre. Od naše su junakinje napravile sluškinju koja ”šuti i trpi”, a ovoj su jedino društvo bili poljski miševi. No nakon što u šumi upozna princa Kita (Richard Madden) koji joj zataji svoj identitet i predstavi se kao šegrt, Ella odluči da želi otići na kraljevski bal kako bi ga ponovno vidjela…
S obzirom na to da je riječ o bajci s kojom je većina upoznata bilo preko Perraulta, braće Grimm ili pak uljepšane Disneyjeve adaptacije, očekivala sam od ovog filma da u najmanju ruku – ponudi nešto novo. Filmsku verziju s pretežnim ciljem ”igranog oživljavanja animiranog” smatram nesvrsishodnom i bespotrebnom, ako iza toga ne stoji ideja da se priču na neki način subverzira, primjerice s ciljem društvenog komentara, kritike ili bilo kakve danas primjenjive (i prijeko potrebne) poante. Upravo iz tog razloga jedan Into the Woods, koliko god kao kazališna predstava nezahvalan za filmsku adaptaciju bio, ima itekako puno smisla i unosi svježinu, igrajući se samim konceptom bajki (pa tako i s Pepeljugom) kako bi istaknuo ono što je u njima vrijedno s jedne te kritizirao i ukazao na one aspekte koji uvjetuju ljude na iskrivljenu percepciju međuljudskih odnosa i pojma ”sreće” (pa tako i života) s druge strane. Branaghova Pepeljuga, u tom pogledu, ne čini apsolutno ništa.
Predugački kadrovi, posebice u čeznutljivim gledam te-gledaš me scenama između Elle i Kita, koji utiru put praznom hodu i jednosmjerno vode u dosadu i zamor te patetika preko krajnjih granica kojoj svjedočimo svakih pet minuta, bili su dovoljan razlog da film doživim, u najmanju ruku, napornim. A i zbog te ”budi dobar i hrabar” poruke koja je toliko puta verbalizirana i gurana nam pod nos da se počneš osjećati kao da ti namjerno vrijeđaju inteligenciju, Pepeljuga mi ionako nikada nije bila favorit među bajkama. Naivno trpljenje tuđih sranja i nesvjesno igranje uloge žrtve koja bespotrebno na spomenuta sranja (zlostavljanje!) pristaje u ime ”dobrote” implicira kako se zauzimanje za sebe i svoj integritet i ”bivanje dobrim i hrabrim” međusobno isključuje, ma koliko god katarzičan i poantiran Ellin ”happily ever after” na kraju bio.
Oštroj kritici usprkos, nije u ovom filmu baš sve za (od)baciti. Iako zakazuje na svim bitnim planovima, to makar malo nadoknađuje na onom vizualnom koji itekako funkcionira, često nudeći dosjetljiva i zanimljiva rješenja. U prijevodu, jest da je film dosadan, ali je barem lijep za gledati. To, par duhovitih trenutaka, kao i činjenica da Cate Blanchett glumi maćehu, dok je Helena Bonham Carter uskočila u haljinu dobre vile, jedine su stvari koje makar malo iskupljuju Pepeljugu, čineći je, hajde da budem ”dobra” – gledljivom.
Koraljka Suton powered by fak.hr