Chappie
SAD, Meksiko,, 2015., 120 min.
Režija: Neill Blomkamp
Uloge: Sharlto Copley, Dev Patel, Hugh Jackman, Sigourney Weaver
ocjena 7 / 10
Treći dugometražni film Neilla Blomkampa, redatelja hvaljenog District 9 i popljuvanog Elysiuma, kritičare nije pretjerano oduševio. Riječ je o SF uratku čija je radnja smještena u Johannesburg 2016. godine, kada su zbog visoke stope kriminala u upotrebu ušli borbeni policijski roboti koje je dizajnirao Deon Wilson (Dev Patel). Premda sve teče kao po loju, Deon je (pro)gonjen idejom o umjetnoj inteligenciji koja bi omogućila njegovim robotima da razmišljaju, osjećaju i kreiraju. No vlasnica Tetravaala, kompanije koja Wilsonove robote proizvodi, izrazi nepatvoreni nedostatak interesa kada Deonu upravo to pođe za rukom. Tada u pravom trenutku na scenu stupaju gangsteri Ninja, Yolandi i Amerika koji dileru duguju brdo para te otmu Deona kako bi im reprogramirao policijskog robota da se bori za njih. Reprogramirati robote, doduše, ne može, no instalirati umjetnu inteligenciju u jednog od ”odbačenih”, otpadnih robota ionako je nešto što je namjeravao učiniti… incognito. I tako je rođen Chappie.
Da sam hladna i analitična, morala bih priznati kako Chappie, tematski i ”izvedbeno”, nije neki revolucionaran film. Kako mi se hladna i analitična ne da biti, reći ću – pa što onda? Ideje koje Blomkamp svojim filmom promiče i pitanja koja otvara upakirani su u zanimljivu priču o stroju kojemu je data svijest, čime mu je omogućeno rasuđivanje, prosuđivanje te sposobnost kreativnog izričaja i stvaralaštva, dok kapacitet za učenje o sebi i svijetu rezultira formacijom ličnosti, stavova i ”odnosa do” sukladno okolini u kojoj ”odrasta”. Time se prikazuje što se točno dogodi kada se ljudsku svijest uvjetuje na to da je nasilje ne samo prihvatljiva, već i poželjna reakcija na bol koju nam drugi nanesu ili nepravdu koju osjećamo, s naglaskom na činjenicu da su za to uvjetovanje zaslužni upravo oni ljudi kojima vjerujemo te čiju ljubav i potvrdu želimo.
Riječ je dakle o fino osviještenom prikazu (dječje) svijesti kao podatne i fleksibilne smjese koju se modelira, odnosno programira, no koja će na spomenuto programiranje ipak reagirati nepredviđeno i nepredvidivo, što će reći da se sve informacije koje prima iz okoline u njoj sedimentiraju na jedinstven i nemjerljiv način, ”proizvodeći” svjesno biće koje je po svim parametrima – jedinstveno i neukalupljivo. No Chappie tu ne staje, već ide i korak dalje, otvoreno se pitajući gdje je ta svijest točno ”pohranjena” i igrajući se idejom kako je transfer iste itekako moguć.
Sve navedeno u popriličnoj je mjeri odlično prikazano i uprizoreno zahvaljujući galeriji šarolikih likova (Ninja i Yolandi članovi su južnoafričkog glazbenog sastava Die Antwoord koji ovdje, u biti, glume sami sebe, odnosno svoje stage persone), opičenoj atmosferi, zabavnim i duhovitim scenama te nekolicini stvarno dirljivih trenutaka, samo da bi se u ključnim momentima sve što se tako lijepo gradilo maltene diskreditiralo nepotrebnom patetikom, scenarističkim nelogičnostima i nedosljednostima te klišejiziranim dijalozima i situacijama koji crtaju ono što bi čak i američka publika mogla odmah shvatiti (valjda).
Pa da hladno i analitički zaključim, Chappie je film koji nipošto nije bez mana. No ako u obzir uzmem tematiku koju obrađuje i pitanja kojima se bavi, s osjećajem zadovoljštine bih primijetila kako upravo time biva odrazom svojih stvaratelja kao nesavršenih sustava prepunih bugova i virusa, čime mi se samo dodatno podcrtava jedna od njegovih brojnih poanti.
Koraljka Suton powered by fak.hr