Ničije dete
Srbija, Hrvatska, 2014., 95 min.
Režija: Vuk Ršumović
Uloge: Denis Murić, Isidora Janković, Miloš Timotijević
ocjena 7,5 / 10
Ničije dete je, poslije uspjeha Krugova (Sundance, Berlin) i Klipa ranije (Rotterdam), opet neki naš (srpsko-hrvatska produkcija) film za koji ljudi sa strane kažu da valja – proglašen je za najbolji u selekciji svih programa Mostre, osim glavnog, a u selekciji “Tjedan međunarodne filmske kritike” dobio je nagradu publike i nagradu za najbolji scenarij. S tom aureolom dolazi na ovogodišnji Fest, a nakon premijera u Zagrebu (otvorio ZFF) i Ljubljani. Zbog odsustva samostalnog izlaska u domaća kina, mislili smo da su ga i kod nas čuvali za otvaranje. Međutim, s Jugoslavom Pantelićem kao umjetničkim direktorom od ove godine, neke se bazične stvari mijenjaju, na bolje, pa nam je najveći i najvoljeniji festival otvorio šik film o Yvesu Saint Laurenu – dovoljan da slavi slobode, i donese glamur, nesavršen baš kako film koji otvara festival i treba da bude, dok je Ničije dete publiku osvojilo dan kasnije.
O ostvarenju beogradskog dramaturga i scenarista Ršumovića, čiji je ovo filmski prvijenac, glavne se stvari već znaju. Snimljen je za male pare, i to se vidi ne toliko u kadrovima, zahvaljujući direktoru fotografije Damjanu Radovanoviću i odličnom montažeru Mirku Bojoviću, koliko u nedostatku širine eksterijera, čak bude i osjećaja da nečeg nema samo jer nije bilo keša da se snima izvan te dvije i po lokacije. Ne znam je li vam bitno, ali priča je istinita i govori o dječaku nađenom u Bosni, među vukovima, koji završava u domu za nezbrinutu djecu u Beogradu, gdje se postepeno prilično uspješno socijalizira. Poslije, kada počne rat, države najrevnosnije rade svoj posao, i on na zahtjev socijalne službe iz Tuzle biva vraćen u Bosnu, gdje je najvjerojatnije poginuo.
U filmu priča dobiva meso, mišiće i krv. Dječaka iz šume spašavaju lovci. Daju mu ime Haris Pućurica, ali zvat ćemo ga Pućko. Ne govori, hoda na nogama i rukama, spava sklupčan ispod kreveta. Njegova socijalizacija je, očekivano, tema, a s obzirom na okruženje u kojem je, očekivano je i skretanje pažnje na živote drugih klinaca, i tu smo većinu filma. U pozadini dječijih života je rat, jer je radnja smještena krajem osamdesetih i početkom devedesetih, što Vuk koristi za konačna poentiranja. Dječak zvijer uz pomoć zajednice postaje čovjek, samo da bi kasnije ta ista zajednica od njega zahtijevala da ponovno ubija kako bi preživio. Dijete odraslo u društvu vukova, naučeno da razumije naš jezik i prihvati sve ljude, ne može pojmiti motive nacionalističke mržnje koja postaje pokretačka snaga ljudi oko njega (scene dolaska izbjeglica). Tišina koja od Harisa dolazi tijekom filma odlično je iskorištena kao antipod buci i bijesu devedesetih, međutim ne ostaje u epohi, nego i s našom bukom komunicira.
Prvo što mi je važno da vam kažem je već rečeno ocjenom. Ničije dete je dobar film. I treba ga gledati. Ničije dete nevjerojatno postojano stoji nasuprot svega lošeg u suvremenom srpskom filmu. Respektabilan odnos prema junacima, bijeg od jeftine patetike, propovijedanja istina i podilaženja publici, dobar scenarij, i velikim slovima DOBAR SCENARIJ, sve su momenti kojim Ršumović vlada. Osjećaj je kao kad čitaš Albaharija, jedinog pisca iz Srbije za koga bi se mogao zeznuti i pomisliti da nije naš zapravo, da je neki Kanađanin, tu dozu svjetskog relevantnog glasa, izvučenog iz male sredine, nosi Dete u sebi.
Moj (mali) problem s filmom je što je to najbolje što mogu o njemu da napišem, i da ga hvalim upravo nabrajajući što on sve nije. Ovo je pristojan film, pristojnog čovjeka. Nije film iskoraka i hrabrosti umjetničkog izražaja (ako izuzmemo da je hrabrost uopće snimati film ovde, i slične doskočice), više je ostvarenje na pozitivnoj nuli. Njegova su pitanja – u kakvom svijetu živimo? Je li bolje vratiti se u šumu? – na mjestu. Njegova sposobnost da ostvari intimnu atmosferu, i ispriča što se dogodilo Pučku svedeno, bez gorčine, eksplicitnosti, ostrašćenosti i moralne superiornosti, su divne. Njegova svjesnost da mu trebamo pribrani i otvoreni, a ne u trivijalnim suzama i rezigniranosti, je osvježavajuća. Ali, stvar je previše očita. Dileme su previše poznate. Odgovori previše nadohvat ruke – proces reintegracije udžbenički, počinje tek kad se drugo dijete zainteresira za njega, odnos potčinjeni-gospodar itd.; iza glavne priče rat, slijede klasične antiratne poruke. Imaš taj utisak da si gledao delikatno i pametno dramatiziranu lekciju iz sociologije. Nema ushićenja operacije na otvorenom srcu s jedne, a nema još tog nivoa suptilnosti i višeznačnosti redateljskog izražaja s druge strane.
Prošle godine snimljeno je nekoliko filmova s djecom (talijanski Čuda, o kojem ćete čitati, kazahstanski The Owners), i te priče, da je to najteže snimati, provlače se i kroz Ršumovićeve intervjue. On je Denisa Murića dobio relativno kasno, svega dva tjedna pred početak snimanja. Da bi održao njegovu spontanost na nivou, da bi ga spriječio da vježba sam kod kuće, nije mu davao da čita scenarij unaprijed. Radio je s njim , i djecom iz doma, vježbe povjerenja, i sve te scene koje je dobio od njih kasnije samo su odraz zajedništva i duh suučesništva koji je uspio ostvariti . I Denis, i Pavle i Isidora, su neki semi-naturščici, Pavle i Isidora idu u škole glume, Denis je igrao u Enklavi. I djeca su razbila. Autentični, vrlo posvećeni i emotivno prisutni, čine srž ispod svih većih od života tumačenja. Tako da, iako ne odlazimo od filma nesigurni, puni preispitivanja, ili ludo ispunjeni, dragocjenost možemo naći u nenametljivim malim ljudima, željnima ljubavi. Povezanost koju osjetimo ostaje najbolja stvar.
Jelena Djurdjic powered by fak.hr