Into the Woods
SAD, 2014., 124 min.
Režija: Rob Marshall
Uloge: Anna Kendrick, Meryl Streep, Chris Pine, Johnny Depp, Emily Blunt
U kinima: 8.1.2015.
ocjena 7,5 / 10
Prva stvar o kojoj bi bilo poželjno da se prosječni kino posjetitelj informira prije no li se zaputi into the woods jest sljedeća: riječ je o mjuziklu. Druga stvar koju bi bilo super da učini, prije nego li demonstrativno odmahne rukom i u startu odbaci ideju gledanja filma u kojem likovi ničim izazvani pjevaju i plešu, jest da porazgovara s nekim tko se razumije u kazališne mjuzikle, njihovu povijest i kreatore. Osobno volim dotični žanr, no više sam entuzijast iz sjene nego li znalac, tako da sam prije gledanja napravila gorespomenutu drugu stvar (ovim putem zahvaljujem najboljem prijatelju na edukaciji) i tu odluku požalila nisam jer kod projekata ovakvoga tipa, ispostavlja se da je kontekst sve.
Stoga, evo vam kontekst. Into the Woods (U šumi) je kazališni mjuzikl premijerno izveden 1986. u San Diegu, koji je završio na Broadwayu samo godinu poslije, a za čije je songove zaslužan Stephen Sondheim, jedan od najvažnijih mjuzikl skladatelja i stihopisaca u zadnjih 50 godina, široj publici najpoznatiji po West Side Story i Sweeneyju Toddu. Skoro 30 godina kasnije, redatelj Rob Marshall, kojem adaptacije predstava s Broadwaya nisu strani pojam (Annie, Chicago, Nine), odlučio je i Sondheimovu uspješnicu prenijeti na veliko platno. Okupio je oko sebe zavidnu glumačku ekipu predvođenu kraljicom Meryl Streep koja je, evo, pobrala i ovogodišnju Oskar nominaciju za najbolju žensku sporednu ulogu, dobrim se marketingom od Johnnyja Deppa koji je ravno 10 minuta na ekranu napravilo jednog od glavnih likova s ciljem privlačenja publike, a sve to skupa producirao je Disney.
Eh, i tu nailazimo na, meni osobno, glavni kamen spoticanja, makar je film sam po sebi, gledan u izolaciji i van, jel’te, konteksta, skroz dobar (štoviše, dovoljno dobar da me potaknuo na gledanje predstave)…ali naprosto nije ”to” što bi trebao biti. Sve što je u njemu zabavno, britko, inteligentno, kvalitetno napisano i lijepo poantirano jest zasluga originala, a sve što su Disney i Hollywood sa sobom donijeli zakida film za onu količinu subverzivnosti koja predstavu čini toliko dobrom i slojevitom.
Nekoć davno u dalekom kraljevstvu življahu Pepeljuga (Anna Kendrick), čija je glavna želja ići na kraljevski festival ilitiga bal, dječak po imenu Jack (Daniel Huttlestone) kojeg majka tjera da proda svoju najbolju prijateljicu, kravu po imenu Milky White, Crvenkapica (Lilla Crawford) koja ide posjetiti baku u šumu te pekar (James Corden) i njegova žena (Emily Blunt) koji nikako ne mogu dobiti dijete. Njihova prva susjeda, stara i ružna vještica (Meryl Streep) obznani paru kako zbog kletve koju je davnih dana bacila na njegovu obitelj oni nisu u stanju zanijeti, no ako u roku od tri noći uspiju pribaviti što joj treba – plašt boje krvi, kravu bijelu kao snijeg, kosu žutu kao kukuruz i cipelicu boje zlata – kletvu će dići i voila – potomstvo. I tako se svi ovi bajkoviti likovi upute u šumu, svaki sa svojim ciljem, zadatkom i namjerom, ne sluteći da bi iz te avanture mogli izaći transformirani, kao ni činjenicu da im happily ever after nije nužno zagarantiran…
Kazališna predstava od 150 minuta podijeljena je u dva tematski jako konkretna čina relativno podjednakog trajanja, no kada film od dva sata pokuša preuzeti takav tip ciljane strukture koja mu nije inherentna, nesrazmjer u tempu i više je nego osjetan. Dok je u onome što bi trebao biti prvi čin tempo nabijen pa se u nekom trenutku lagano osjeti zamor materijala, drugi čin kao da je nepotrebno otegnut, a da su pritom poneke sekvence ubačene kako bi se specijalnim efektima zabavilo publiku, nauštrb nekih kvalitetnih i zabavnih songova te kreativnih i jednako zabavnih subplotova koji, eto, tu nisu našli svoje mjesto.
No lako za to. Glavni problem filma je taj što on samog sebe kao da malo preozbiljno shvaća, pritom ispadajući neozbiljan, dok je poanta predstave upravo suprotna. Original je, zapravo, parodija, rekla bih i farsa, čiji je cilj taj da upravo kroz takav tip humora progovori o podosta ozbiljnim stvarima – naš je smijeh onda posljedica prepoznavanja istine. To je ponajviše vidljivo u načinu na koji su glumci pristupili materijalu – dok u predstavi svi namjerno igraju na rubu s farsom i time određuju atmosferu cijelog komada, u filmu su skoro svi u ”drami s elementima komedije”. I onda dođe jedan Chris Pine koji jedini glumi kao da je izašao iz nekog Molièreovog djela pa se njegov lik doima iskarikirano pored svih ostalih, odnosno, kao urnebesni comic relief u filmu koji bi sam po sebi trebao biti comic relief. Njegov duet s Billyjem Magnussenom naslovljen Agony, u kojem se ta dvojica prinčeva patnički nadmeću u tome koji je u većoj agoniji – ovaj kojem ženska konstantno bježi s bala ili ovaj kojem je ženska zarobljena u tornju pa se mora do nje pentrati po njenoj kosi – jedan je od highlightova filma.
Na stranu to što osobno smatram da su žanrovski fulali ceo fudbal, glumački je sastav stvarno impresivan – Meryl Streep nastavlja bivati kraljicom kakva oduvijek jest, a bome se i pjevački fantastično razvila od Mamma Mije!, Anna Kendrick je toliko divna da je poželiš ženiti, Emily Blunt je upečatljiva, a u manjoj se ulozi pojavljuje i Christine Baranski čija me pojava uvijek abnormalno razveseli. Johnny Depp kao vuk opet je pokazao kako je majstor transformacije, samo šteta što mu kao dio kostima nisu nakeljili vidljivi spolni organ, kao što je slučaj u predstavi. Kako je riječ o Disneyju, jasno mi je da film nije išao toliko daleko (a i to nije jedina seksualna eksplicitnost koju se pokušalo kamuflirati), no od vukove suptilne-k’o-traktor-u-polju pjesme o pedofiliji namijenjene Crvenkapici ipak se, srećom, nije moglo pobjeći.
U svojoj suštini, U šumi ”kao koncept” je jedan divan i pametan mjuzikl koji se na kreativne, originalne i duhovite načine igra uvriježenim i svima nam dobro poznatim bajkama, njihovim likovima i motivima, spajajući ih u jednu kompleksnu, a itekako smislenu i pomno posloženu cjelinu, upravo kako bi putem tog idealizirajućeg i konačnog happily ever aftera (i njegovim izvrtanjem) na koji nas bajke uvjetuju progovorio o potpuno suprotnom – o životu kao valu kojeg su sastavni dio nizovi hlapljivih i nestalnih ”sretnih završetaka” koji harmoniziraju s jednako nestabilnim i nepredvidivim ”tužnim završecima”. A sve to kroz prizmu tematika poput prebacivanja krivnje naspram preuzimanja odgovornosti, očekivanja koja imamo od stvari koje želimo, promjenjivosti i nestabilnosti u ljubavnim odnosima te progresa u odnosima između roditelja i djece. Dakle, riječ je o projektu koji jako samosvjesno i ciljano (te putem vrhunskih pjesama) prikazuje promjenu kao jedinu konstantu, pri čemu je šuma to mjesto van zone komfora koje služi kao platforma točno za to.
Stoga bih vam od srca preporučila da se, svim potencijalnim predrasudama prema žanru mjuzikla usprkos, ipak zaputite u šumu. Dok nisam imala original kao referentnu točku, dojam je bio izuzetno pozitivan te mi je poslužio kao motivacija za to da budem ona osoba koja ”želi znati više” (neka bude i vama). No svoj gore iznesenoj kritici usprkos, mislim da film kao cjelina, ali i kao adaptacija nečega što je dosta nezahvalno za adaptirati, funkcionira i prenosi barem dio onoga što u ovakvom slučaju, jebiga, ipak samo kazalište može u potpunosti oživjeti.
Koraljka Suton powered by fak.hr