The Imitation Game
Velika Britanija, SAD, 2014., 113 min.
Režija: Morten Tyldum
Uloge: Benedict Cumberbatch, Keira Knightley, Matthew Goode, Mark Strong, Charles Dance
U kinima: 25.12.2014.
ocjena 8,5 / 10
Igra oponašanja redatelja Mortena Tylduma film je koji tematizira život i doprinos osebujnog britanskog matematičara i kriptografa Alana Turinga (Benedict Cumberbatch), jednog od ljudi zaslužnih za razbijanje poznate Enigme tijekom 2. svjetskog rata, stroja koji je Nijemcima služio za (de)šifriranje poruka.
Glavnina radnje odvija se između 1939. i 1945. godine za vrijeme Turingova rada u Bletchley Parku, gdje su kriptografi danonoćno radili na razbijanju Enigme, pothvatu koji će uvelike doprinijeti pobjedi Saveznika nad Hitlerom. Takva je narativna nit periodički ispresijecana prikazima iz Alanovih školskih dana, dajući nam uvid u važnost koju je za njega, asocijalnog pojedinca kakvim ga film prikazuje, imao odnos s njegovim jedinim tadašnjim prijateljem Christopherom u kojeg se i zaljubio, kao i događajima koji su se odvili nakon završetka rata, kada je Turing postao predmetom policijske istrage…
Igra oponašanja je – entuzijastično, propisno iskatarzirano i s velikom dozom zahvalnosti mogu reći – film s jasnim ciljem koji u svakom trenutku zna kamo ide i što želi prenijeti publici, toliko precizno, a opet nenametljivo izorkestriran i posložen da niti u jednom trenutku ne gubi svoj fokus, zapada u prazan hod ili pak utire put besciljnom lutanju u grozničavoj potrazi za onime što želi staviti u prvi plan. A to nije mala stvar s obzirom na to da narativno pokriva više od jednog kompleksnog teritorija i žonglira brojnim tematikama, pritom ne ispadajući iz balansa ili zakidajući jedan od tih tematski aspekata u svrhu forsiranja svih ostalih.
Pritom mislim na činjenicu da je riječ o prikazu segmenata jednog posve neuobičajenog života jedne posve neuobičajene osobe koja je odigrala značajnu ulogu u svjetskoj povijesti i svojim postignućem neposredno spasila milijune ljudi, dok je istovremeno bila izopčena, diskriminirana i krivično gonjena uslijed svoje nepoželjne seksualne orijentacije. Time je ovaj film u jednakoj mjeri dirljiva, tužna i prekrasno napravljena psihološka drama koja nam daje uvid u unutarnji svijet specifičnog i briljantnog, a dubinski jako ranjivog i usamljenog pojedinca te njegovu osobnu sudbinu koja rijetko koga može ostaviti ravnodušnim (fige se drže Benedictu za zlatni kipić!) i povijesno-politička priča koja nam prikazuje rat iz perspektive ljudi koji su ga proveli u zatvorenom prostoru, pokušavajući svojim mentalnim resursima utjecati na njegov ishod. Kada tome pribrojimo razvoj međuljudskih odnosa, kao što je, primjerice, Turingov lijep odnos s kolegicom Joan Clarke (Keira Knightley), prikaz ”statusa” žena u tom vremenu, ranije spomenuti stav prema (homo)seksualnosti i percepciju tehnologije s obzirom na tadašnja dostignuća, rekla bih kako Igra oponašanja sveobuhvatno prikazuje mentalitet toga vremena, kao i specifičnu atmosferu uslijed ratnih okolnosti, a onda u okvire takve pomno izgrađene strukture stavlja psihološki bogato isprofilirane likove koji unutar tih datih okolnosti operiraju, ulaze u međuodnose i čine nešto izrazito značajno na globalnoj razini.
Ono što treba napomenuti jest da film krasi nemali broj faktografskih netočnosti, vezanih za određene aspekte Alanova karaktera, njegove odnose, ali i političke implikacije. Ta uzeta ”pjesnička sloboda” ovdje ima svrhu dodatnog povećavanja uloga te podebljavanja Turinga kao tragične figure u svrhu odavanja što veće počasti dotičnome, što dramaturški i emocionalno itekako funkcionira. Stoga ”činjenice” treba uzeti sa zrnom soli, no ne mislim da bi one i na koji način trebale pokvariti filmski doživljaj koji Igra oponašanja itekako pruža.
A osim svega navedenog što obrađuje, prezentira, propituje i ostavlja gledatelju na zaključivanje i proživljavanje, Tyldumov uradak slavi koncept različitosti i individualnosti, a samim time i odmak od onoga što u bilo kojem vremenskom razdoblju predstavlja ustaljenu normu i percipira se ”normalnim.” Upravo je taj odmak ona točka u kojoj je čovjek (u ovom slučaju Turing) sposoban sebi dopustiti da zamisli, a potom i stremi ka tome da stvori nešto što je društvu njegova vremena konceptualno nepojmljivo i time bukvalno promijeni tijek povijesti, utirući put onome što će godinama kasnije postati normom. Igra oponašanja bez imalo zadrški pozdravlja za to prijeko potrebnu hrabrost i ustrajnost u viziji, a samim time i tvrdoglavo plivanje kontra struje – jer niz rijeku je uvijek lagodnije ići, ali do nekih većih promjena doći neće.
Zato bih bez imalo ustezanja rekla da je Igra oponašanja veliki film o velikom čovjeku koji je itekako trebao biti snimljen, ako ni iz kojeg drugog razloga, onda kako bi odao počast tamo gdje se počast odati treba. Srećom pa trijumfira i na svim drugim razinama, tvoreći jednu prekrasnu cjelinu koja ispunjava funkciju koju od umjetnosti i očekujem, a to je da ponudi nešto što do publike može doprijeti, što je može dotaknuti, inspirirati i u konačnici – transformirati.
Koraljka Suton powered by fak.hr