Das Wetter in geschlossen Räumen

Njemačka, 2015., 100 min.
Režija: Isabelle Stever
Uloge: Maria Furtwängler, Mehmet Sözer, Anne von Keller, Christoph Rath, Dorka Gryllus, Jim Broadbent, Barbara Bouchet

Ocjena: 8.5 / 10

Neimenovana bliskoistočna zemlja u relativnom miru. Susjedna bliskoistočna zemlja u krvavom ratu. Granica je zatvorena. Očekuje se primirje i otvaranje granica, te dolazak velikog broja izbjeglica. U hotelu gomila stranaca, profesionalaca čija je služba na ovaj ili onaj način vezana za rat: novinari, reporteri, humanitarci, predstavnici raznih međunarodnih institucija i nevladinih organizacija. I svi čekaju da izbjeglice pohrle u unaprijed pripremljene kampove, pa ih snime, udijele im pakete humanitarne pomoći ili već nešto drugo.

Izbjeglištvo je gadna sudbina za onog koga zadesi. Razmislite samo: ti ljudi su godinama radili kako bi sebi stvorili kakav-takav život dostojan čovjeka, a onda im doleti rat sa kojim oni osobno nemaju ništa ili su možda pijuni u tuđim igrama moći i sve što su stekli, ma koliko to skromno bilo, pretvori se u prah i pepeo. Oni moraju bježati, skloniti se, nastaviti život u neljudskim uvjetima dok se ne dokopaju te neke sigurnosti i opet počneti od nule, ako je ikako moguće.

Njih dočekuju i pomažu im ljudi koji imaju različite interese. Neki su iskreni i vjeruju u postulate humanosti na kojima je zasnovano društvo i koje makar nominalno propovijeda svaka religija na svijetu. Drugi to čine iz sebičnih razloga, da bi se osjećali bolje i superiornije, da bi nabrali nešto dobre karme ili makar da bi se pred sobom i pred drugima pokazali kao dobri ljudi. Treći to čine profesionalno, i to je bez sumnje civilizacijsko dostignuće, ali i oni su samo ljudi sa svojim manama, porocima i niskim strastima. Što se događa kada se njihovi svjetovi susretnu? Time se bavi film The Weather Inside njemačke autorice Isabelle Stever.

Engleski naslov je možda elegantniji i poetičniji, ali je njemački precizniji u opisu paradoksalne situacije. Junakinja filma Dorothea (Furtwängler) je prekaljena PR menadžerica humanitarne organizacije, navučena na rat i ljudsku patnju, ali sa sigurne distance. Vani se čuju eksplozije, ali ona se osjeća sasvim sigurno u svojoj luksuznoj hotelskoj sobi radeći na svom projektu dijeljenja stipendija za školovanje u Europi izbjeglim djevojkama i ženama. Projekt možda zvuči plemenito i napredno, ali je zapravo toliko elitističan i udaljen od stvarnog stanja na terenu i produkt je slike koju može imati netko tko živi po hotelima i u pauzama između poslovnih sastanaka i donatorskih večera uživa sve blagodati samoljubive civilizacije.

Ona će mirno živjeti u iluziji da je sve u redu dok u njen život ne uđe Alec (Sözer), mladić od 24 godine, jedan od rijetkih u tom gradu koji govori njemački jezik. Njih dvoje će se upoznati u alkoholnoj magli jedne gala-večere i započeti seksualnu vezu začinjenu sa još skupog alkohola, droge i "rockstar" stava. Alec svakako nije glup, a nije ni nevin i naivan kakvim se možda na prvi pogled čini. On shvaća da je uhvatio "zlatnu koku" i da mu je ona možda karta za bolji život, ako je moguće negdje daleko. Dorothea neće ni biti svjesna koliko je izgubila kontrolu i da joj karijera i život vise o koncu, a ni to što njena mlađa šefica (von Keller) nije nimalo impresionirana njenim starim zaslugama i energijom da ruinira hotelsku sobu joj nikako ne ide u prilog, posebno kada njen projekt stipendiranja puca po šavovima.

Ima nečeg duboko ciničnog i zastrašujućeg, gotovo monstruoznog u profesionalnom humanitarnom radu i tu notu vidimo na Dorothei. Možda njena replika: "Moja frizura je dio mog posla." nije dovoljno mostruozna sama po sebi i možda će nam promaknuti, ali itekako ćemo se uvjeriti u svu izopačenost koja se krije ispod fasade lijepe i obrazovane sredovječne žene sa (fingiranim) integritetom. Na kraju će nam biti savršeno jasno da je ona uglavnom sama i tužna s razlogom, da njen život nema smisla, da njen cilj nije neki ideal poput mira u svijetu ili makar stabilnog društva i obrazovanja za žene. Njen cilj nije čak ni novac, iako i svoj i tuđi nemilice troši, pa čak ni slava u klasičnom smislu. Ona je vampir koji se hrani ugledom i zahvalnošću kako moćnih, tako i potlačenih, a posljedično je i cijela ta humanitarna industrija cinična i vampirska, služi tome da se moćnici međusobno tapšu po ramenu dok im se sirotinja divi.

U tom svijetu možda Dorothea nije ni najgori primjerak, samo je reprezentativan. Njena šefica možda pokazuje nešto više ljudskosti samo zato što je mlađa, zaista vjeruje u sustav i drži se procedure. Dorothea je tu predugo da bi mislila da će svijet učiniti boljim mjestom, ali taj posao je jedino što ima i iz čega vuče svoj ugled u društvu. U tom smislu gubitak kontrole nikako ne može biti njen unutarnji, podsvjesni bunt, koliko posljedica neizbježnog sudara sa realnošću.

Ipak, Dorothea nije data jednodimenzionalno i uz paušalne osude sa sigurne scenarističke i redateljske distance. U pitanju je kompleksan lik i zapravo veliki zalogaj za glumicu najpoznatiju po ulozi u izuzetno dugovječnoj policijskoj seriji. Maria Furtwängler je ulogu prihvatila tek nakon dugotrajnog uvjeravanja i odigrala ju je perfektno. Već njena pojava izuzetno odgovara takvom tipu lika: onako elegantna, plava, hladno lijepa i sa aristokratskom distancom. Ona u lik ulazi potpuno i bez ostatka i pravo je uživanje gledati je.

Isto tako se ni za Aleca ne može reći da je jednostavan ili tipski lik. On je možda žrtva specifičnih životnih okolnosti, ali na to ne pristaje, pa se služi svime što ima na raspolaganju. Možda to nije moralno, ali ni oni s kojima igra igru ga ne štede. Zato se Alec i upušta u igre dominacije sa Dorotheom, a glumac Mehmet Sözer sjajno parira svojoj kolegici.
Ostali likovi su možda jednostavniji, ali oni ni izbliza nemaju toliko vremena na ekranu. Pa opet, Isabelle Stever i kroz njih daje svoje domišljate i otrovne opservacije. Recimo, Jim Broadbent igra nezainteresiranog britanskog ambasadora koji svaku svoju uslugu uredno naplaćuje u "dealovima" ispod žita. I Barbara Bouchet koja igra fikcionaliziranu, gotovo karikaturalno izgubljenu verziju sebe u krajnje nepoznatom svijetu.

Isabelle Stever često igra na više frontova, barem na dva, i pogađa. The Weather Inside je i slika destruktivne veze i urušavanja ličnosti, ali i birokratiziranog biznisa oko nečeg što bi morala biti elementarna ljudskost. Ona ne skriva udarce, ali sasvim pod kontrolom mijenja ton i raspoloženje od potresnog, preko crnohumornog do otvoreno otrovnog i to pritom radi bez trunke foliranja. Kao scenaristica, slaže priču od onoga što je čula od ljudi koji su radili na humanitarnim misijama i u toj priči ne štedi nikoga. Što se režije tiče, ona se oslanja na atmosferu tzv. "Berlinske škole", gradi atmosferu od humora do košmara i nazad preko apsurda, poigrava se sa svjetlom i sjenom i apsolutno sjajno usmjerava glumce koji moraju posegnuti u dubinu. U likovima i njihovim odnosima moguće je osjetiti tragove rukopisa pokojnog velikana Haruna Farockija koji je potpisan kao dramaturg filma.

The Weather Inside je jedan od onih snažnih i stabilnih filmova koje nije teško shvatiti krivo ili ga gledati isključivo iz prizme svojih uvjerenja. Isabelle Stever nas njime ne uljuljkava u osjećaju lažne sigurnosti i ne prodaje nam priču da itko u tom sistemu zapravo zna što radi, osim činjenice da se pravi da radi nešto. Na taj način autorica vjerojatno neće privući široku publiku kojoj nije do teških tema i teških priča, a još manje im treba napad na osjećaj sigurnosti. Međutim, onaj koji ga pažljivije pogleda može ostati bez teksta gledajući svijet koji svi zajedno dijelimo.

Marko Stojiljković powered by fak.hr