Quo Vadis (1951)

64. godina nakon Kristova rođenja. Golemim Rimskim Carstvom koje je do vrhunca moći doveo car Oktavijan trenutačno vlada ćudljivi car Neron (P. Ustinov). Nakon što se njegov general Marcus Vinicius (R. Taylor) vratio iz pobjedničke vojne u Britaniji, car ga ostavi pred vratima grada kako bi sutradan sa svojim legijama trijumfalno ušao u prijestolnicu i potvrdio njegovu državničku genijalnost. Neronov najpouzdaniji dvorjanin Petronius (L. Genn) itekako je svjestan da je car potpuno lud i da Rim ne može očekivati ništa dobro od njega. Istodobno, Marcus, gorljivi rimski patriot, odsjeda kod svog prijatelja, starog generala Plautiusa (F. Aylmer) zaljubivši se na prvi pogled u njegovu kći Lygiju (D. Kerr). Međutim, Lygia je zapravo princeza, kći stranog vladara koju je Neron zadržao u zarobljeništvu kod Plautiusa ne bi li njezinog pravog oca privolio na suradnju. Stoga Marcus kao nagradu za svoje uspješno vojevanje odluči od cara zatražiti Lygijinu slobodu ne znajući da je ona u međuvremenu prešla na kršćanstvo koje okrutni Neron smatra najvećom opasnošću za svoje carstvo...
Spoj povijesne faktografije i biblijskog konteksta (u epizodnoj ulozi Petra je Finlay Currie), LeRoyov je film jedan od vodećih predstavnika svog žanra, osobito omiljenog u Hollywoodu tijekom 50-ih i 60-ih, čiji je umjetnički i komercijalni vrhunac nesumnjivo "Ben-Hur" iz 1959. u režiji Williama Wylera. Kako su na Wylerovom klasiku radili i mnogi iz ekipe filma "Quo vadis", već je na LeRoyovom, sedam milijuna dolara vrijednom spektaklu, moguće iščitati zahtjevne produkcijske standarde ovog tipa filmskog projekta. To su, u prvom redu, monumentalna scenografija realizirana u rimskim studijima Cinecittà, zatim besprijekorna kostimografija s čak 32.000 kostima, te vrhunski snimateljski i montažerski rad koji je gotovo trosatnom filmu podario iznimnu dinamičnost i narativnu preglednost.
Dakako, sam je LeRoy uz kvalitetna scenaristička rješenja, čiji je predložak glasoviti bestseler poljskog nobelovca Henryka Sienkiewicza iz 1896., ostvario uravnoteženu kombinaciju priče o sudbinama pojedinaca i zbivanja unutar cijele jedne epohe. U prvom je slučaju ustrajao na prvotno antagoniziranoj vezi starorimskog generala i preobraćenice na kršćanstvo, a u drugom na krvavoj vladavini cara Nerona (54.-68.), jednog od najokrutnijih vladara u povijesti Rimskog Carstva. Realizirajući istodobno intimističku dramu dvoje ljudi u interpretaciji sigurnih R. Tylora (Ivanhoe) i D. Kerr (Odavde do vječnosti) i spektakularne scene povijesnih događaja, s npr. maestralnim uprizorenjem Neronove paljevine Rima i zbivanja u Koloseumu, LeRoy je predstavio zapravo klasičnu ljubavnu priču, neovisno što njezin kontekst ima epsku važnost, i što se tiče povijesti, i što se tiče religije. Dodaju li se tomu bravurozni glumački nastupi P. Ustinova kao Nerona i L. Glenna kao Petroniusa, "Quo vadis" doista opravdava ocjene da nije riječ o pukom podilaženju ukusu tadašnje publike, nego o ozbiljnom filmskom ostvarenju, usporedivom s "The Sign of the Cross" Cecila B. DeMillea. Nagrađen dvama Zlatnim globusima (kamera i P. Ustinov), film je s osam nominacija, uključujući i onu za najbolji film, bio jedan od favorita dodjele Oscara 1952., ali nije potvrdio niti jednu. Zato su producent Sam Zimbalist, skladatelj Miklos Rozsa i ostatak ekipe upravo na "Ben-Huru" nadoknadili propušteno. Napokon, u cameo ulogama pojavljuju se i slavne Elizabeth Taylor i Sophia Loren.