Posljednji cirkus (2010)

THE LAST CIRCUS / BALADA TRISTE DE TROMPETA (Originalni naziv)

komedija horror ratni

Dva klauna bore se za ljubav prelijepe umjetnice na trapezu

 
Režija: Álex de la Iglesia
Scenarij: Álex de la Iglesia
Uloge: Carlos Areces, Antonio de la Torre, Carolina Bang, Manuel Tallafé, ...

Filmografija

Neobični crhohumorni film španjolskog redatelja Álexa de la Iglesia ("Perdita Durango", "800 balas") nominiran je za Zlatnog Lava na filmskom festivalu u Veneciji dok je redatelj osvojio Srebnog Lava za najbolju režiju.

Madrid 1937. godine, usred Španjolskog građanskog rata. Dok skupina cirkuskih zabavljača daje predstavu za djecu, njihov nastup iznenada prekine dolazak vojske čiji zapovjednik sve članove trupe prisili da se priključe njegovoj republikanskoj postrojbi. Među članovima cirkusa je i "sretni klaun" (S. Segura), koji u cirkuskom kostimu i naoružan samo mačetom odlazi u borbu. A trideset i šest godina poslije njegov sin, također klaun Javier (C. Areces), prisjeća se kako mu je otac 1943. godine pred njegovim očima pogubljen od strane okrutnog pukovnika Salceda (S. Gracia). Ta je trauma trajno obilježila Javierov život, a on još uvijek pamti očeve riječi da jednog dana postane tužni klaun, te da osveti njegovu smrt. Istodobno, Javier se sa svojim konkurentom, klaunom Sergiom (A. de la Torre), bori za naklonost lijepe ali okrutne artistice Natalije (C. Bang).

Za režiju ovog neobičnog filma ekscentričnostima sklon scenarist i redatelj Álex de la Iglesia (Dan zvijeri, Perdita Durango) 2010. nagrađen je venecijanskim Srebrnim lavom, a film je godinu poslije osvojio i dvije prestižne nacionalne filmske nagrade Goya. Posve zasluženo, jer je riječ o izuzetno energičnom crnohumornom ostvarenju koje se na intrigantan način bavi Španjolskom u vrijeme Franca, te funkcionira kao satirična alegorija na španjolsko društvo tog doba. Premda je neosporno posrijedi politički intonirano ostvarenje, njegova politiziranost vrlo je efektno nadograđena čestim nadrealnim ekskursima i mnoštvom bizarnosti, što je standardno obilježje de la Iglesijina autorskog rukopisa, baš kao i eksplicitno hipertrofirano nasilje, slikoviti i pomaknuti likovi, brojne groteskne situacije, razbarušena dramaturgija i intenzivna stilska pretjerivanja. U određenom smislu izgleda poput makabričnog kontrapunkta remek-djelu "Panov labirint" meksičkog filmaša Guillerma del Toroa.


Komentari (0)

Foto