Spletom određenih okolnosti sam došao u situaciju da gledam ovaj film i moram priznati da sam ugodno iznenađen viđenim.Smatrao sam da će to biti 2h mentalne patnje i propitivanja životnih odluka koje su me dovele u poziciju da umjesto utvrđivanja gradiva u vidu Dark Knighta,nedjeljno popodne prodvodim uz lošu glumu i obilje patetike upakovane u nekakvu kvazi romansu.Ipak,nakon svega mogu reći da iako prisustvo loše glume nije u potpunosti eliminirano,patetika je svedena na minimum unatoč tematici filma a rezultat je vrlo gledljivo ostvarenje poučnog karaktera.
Nosioci priče su se doimaju dosta "realno" i pomenute epizode loše glume dolaze više od sporednih aktera jer dok pratimo dvoje glavnih protagonista naprosto možemo osjetiti njihove svakodnevne (fizičke i mentalne) tegobe,strahove kao i životne dileme.Dosta dobro je prikazana i surova apsurdnost nekih situacija u kojima se junaci nalaze jer,iako su se donekle i pomirili sa "sudbinom" koja ih je zadesila,određene stvari su voljni raditi zbog svojih najbližih,odnosno,jasno vidimo da im teže pada bol kroz koju,zbog njih,prolaze članovi porodice nego sama bolest sa kojome se moraju nositi.Woodley i Elgort djeluju kao kompatibilan par a povezanost koja se između njih vremenom stvara osvaja naše simpatije te doista djeluju kao dvoje zaljubljenih ljudi koji su spremni rizikovati i ono malo preostale snage u potrazi za istinskim razumijevanjem i "srodnom dušom".
Ukratko rečeno radi se o jednoj dirljivoj i dosta atipičnoj ljubavnoj drami sa univerzalnim porukama vrijednoj gledanja.