@boatenga, haman da si baš ub'o ta dva ili tri filma s puno ženskih monologa pa imaš takav dojam. U većini Bergmanovih filmova i nema pregršt monologa. Uglavnom se radnja zasniva na odnosima, a za nešto takvo nužan je dijalog: odnosi muža i žene, oca i sina, čovjeka i smrti, a kada su tema nekakva unutrašnja previranja, i to se obrađuje uglavnom kroz dijaloge drugih likova, a rijetko monološki.
Time dolazimo do tvoje prve teze koju uopće nisi ni obrazložio. Sve ove teme su univerzalne, svevremene, pa zašto bi Bergman onda treb'o bit' gotivljen 60-ih, a sad kao ne? Ta zastarjelost se može konstatovat za većinu filmadžija iz "starih" vremena, ali ne i za Bergmana. Npr., danas niko neće reć' za Kurosawine akcijske scene da su impresivne, inovativne, a i kad kaže to taj će dodat: "...za to vrijeme", nego će većina reć' da su one značajne jer su preteča onoga što se danas snima. Bergman nije preteča. Teme iz njegovih filmova su u umjetnosti obrađivane i prije i poslije njega, a on ih je obrađiv'o na svoj način.
A ja ne znam niti jednog stvaraoca od vremena kad je napisano prvo slovo, pa snimljena prva scena, načinjen prvi zvuk ili naslikana prva slika - do danas, a da mu se ne može prikačiti nekako ova tvoja optužba o tobožnjoj neinventivnosti, većviđenosti. Po toj logici sve Shakespearove drame su iste: ljubomora, zavist, zloba, tragedija; svi Carpenterovi filmovi isti: SF uz malo egzistencijalizma i trash horora; svi Bayovi filmovi isti: megalomanski spektakli s puno efekata... i tako u nedogled. Oni koji imaju širok spektar tema i radnji uglavnom ga imaju zbog tržišta, jer im je jedan šablon prop'o pa isprobavaju drugi.
A za kadrove stabala... pa oni traju nekoliko sekundi, u vrh glave minut. Šta bi tek rek'o za Herzoga. Kod njega stablo i pustinjski pijesak idu sat i po bez prestanka, i onda tu i tamo ubaci pokoji citat iz ko zna kakve knjige.
Žene u Bergmanovim filmovima jesu prisutne, ali ne toliko koliko ti želiš prikazati. Bez žena bi njegovi filmovi bili puno manje slojeviti, i od njega bi na kraju ost'o nekakav neodređeni Tarkovski u čijim filmovima je muškarac centar svijeta i sve se vrti oko njega: majka, supruga, djevojka su tu samo da se sažalijevaju nad njegovom patnjom, depresijom, ili su uzrok te patnje. U Bergmanovim filmovima je žena konačno subjekt, i to ne glupi, stereotipni subjekt kao likovi Marilyn Monroe, nego slojevit, kompleksan lik/likovi.
Što se muško-seksualnog diskursa tiče, recimo da je Bergman snimio Personu da šta povali. Pa to mu samo može bit' plus. Time pokazuje da mu nije bilo dovoljno otvorit vrata svog možda skupocjenog auta, obećati nekoj neafirmisanoj ribi neku epizodnu ulogu u svom najnovijem filmu ili šta sve ne, nego snimi film, uloži toliko rada i truda, da bi povalio nešto kompleksnije od ovoga. Dakle, vjerovatno je on i bez filma mog'o nešto povalit', ali su kriteriji u pitanju.
Uostalom, bespredmetno je to uopće i potezati. Svi filmadžije prave filmove, svi pisci pišu knjige, svi rudari rade u rudniku, svi biznismeni pokreću biznise... da bi povalili nešto ili da bi osigurali egzistenciju potomstvu koje je rezultat tog povaljivanja. Seksualni nagon pokreće svijet, i svako ima svoj način da ga zadovolji...
Sad već zalutah u kvazifilozofiju i haman ove bergmanovske ženske monologe :P ... Tu ću stat'.