Koliko god mi iritantan bio glas glavne glumice, film je spasio scenarij koji od romantične komedije radi nešto više.
Radnja je tipičan klišej tog žanra – dvoje ljudi iz različitih svijetova spoji sudbina, oni se počinju postepeno zaljubljivati jedno u drugog i bla bla bla. Nije mi problem kada je nešto klišej ako je izvedba dobra, ali upravo je to što mi nije funkcioniralo, barem po pitanju romantičnog dijela filma.
Dok je jasno prikazano zašto se Billie zaljubljuje u Paula, mislim da film nije dobro prikazao obrnutu simpatiju. Kod Billie, jasno je pokazano kako je prvi put naišla na nekog tko je aktivno potiče da bude ono najbolje što može, postepeno joj otvara oči te ona shvaća u kakvom je odnosu i koliko pasivno živi svoj život. Kod Paula ne vidimo baš toliko puno razloga osim izgleda i nekakvih malih naznaka privlačnosti u njenoj jednostavnosti.
Međutim, osim prikaza tog romantičnog odnosa u cijeloj priči se nalazi i odlična kritika o otupljenju društva i iskorištavanju neinformiranih, manipulaciji nad građanima koje žive u „blaženom“ neznanju. Taj dio mi se čini najsnažnijim i film vješto svoju poruku prenosi putem pristupa u kojem gledatelji i glavni lik uče zajedno o važnosti znanja.
Film ubacuje još ponešto o neravnopravnosti spolova, a ponešto pažnje posveti i stereotipnom pogledu na obrazovane i neobrazovane.
Premda mi je bilo teško naviknuti se na iritantan glas glumice (dobivao sam ružne flashbackove na vrijeme kada mi se činilo da je RTL po 20 sati dnevno puštao „Dadilju“), poruka filma i scenarij su ipak to nadjačali.
Postoji i modernija verzija iz 1993. koju nisam gledao, ali ne vidim puno toga što bi film moglo unaprijediti osim boljeg prikaza kemije među likovima, s naglaskom na mušku glavnu ulogu.