Nije tako težak i mučan. Scene nasilja odnose se na tučnjavu između majke i kćeri što nikada ne izgleda brutalno kao kad muškarci mlate muškarce ili slabije od sebe, ako nisam nešto propustila jer prvih 10ak minuta filma nisam vidjela.
Više me istraumatizirala činjenica da su krajem 80ih u New Yorku postojale nepismene osobe pa iako je riječ o getu. Možda me to ne bi trebalo čudit i možda je to i danas tako, a ja to ne znam. Zanimljivo mi je i da netko do 16e ne nauči pisat i onda će kao maturirat kad to nauči i onda će ić na faks. U normalnom svijetu čovjek mora puno više toga znat da bi studirao tako da sam se tijekom čitavog filma pomalo osjećala kao da sam u paralelnom svemiru.
Svidjeli su mi se Preciousini "dnevnici" odnosno unutarnji monolozi bremeniti pesimističnim ali solidnim i čak plemenitim promišljanjima. Uopće je lik te cure plemenit, pogotovo kad se okolnosti uzmu u obzir. Svidjele su mi se i fotografija i kamera koje su svojim kadrovima vrlo "indiskretno" hvatale emotivno nabijene trenutke, derutni ambijent geta i sve to u nekoj kao "istvudovski" sivoj tehnici što ne bi bilo posebno da motivi nisu bili izrazito naturalizirani. Sva ona hrana, znoj, mast, divljaštvo, lijenost, smrad, neokrečeni zidovi i da ne nabrajam što se nabrojiti ne može.
Ne smijem zaboraviti ni Paulu Patton koja cijelo vrijeme plijeni ljepotom pa je teško reći kakva je bila gluma, ali mislim da je bila zadovoljavajuća. I nikako ne smijem zaboraviti Mariah Carey koja je preslatka u tom svom valjda prirodnom izdanju.
Sve u svemu, ipak jedna vrlo dirljiva priča koju valja pogledati.