Metastaze

"Metastaze" redatelja Branka Schmidta snimljene su prema istoimenom romanu Ive Balenovića i donose priču o četvorici kvartovskih prijatelja koji žive isprazne luzerske živote u kojima su jedina svjetle točke lokalni kafić i Dinamove utakmice. Roman "Metastaze" jedno je od najboljih ostvarenja stvarnosne proze u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a o koliko se provokativnom tekstu radi najrječitije svjedoče podaci da je u tri godine od objavljivanja tekst doživio kazališno uprizorenje (Kazalište Kerempuh, režija i dramatizacija Boris Svrtan) i ekranizaciju.

Brojni su problemi suvremenog društva kojih se film dotiče, od nasilja, pijančevanja, drogiranja i krijumčarenja droge, zlostavljanja žena, posljedica Domovinskog rata na psihe sudionika te navijačke ikonografije obilježene crnim majicama i pozdravima iz nekih prošlih vremena. Scenarist Ognjen Sviličić i redatelj Branko Schmidt oblikuju cjelinu kao skup fragmenata kojima predstavljaju glavne likove: bivšeg narkomana Filipa (Franjo Dijak) koji se nakon višegodišnjeg liječenja u katoličkoj komuni u Španjolskoj vraća u rodni grad; Krpu (Rene Bitorajac), kojem je sudjelovanje u Domovinskm ratu bilo okidač za otvoreno iskazivanje agresivnog ponašanja; rezigniranog i dobroćudnog alkoholičara Kizu (Robert Ugrina) i narkomana Deju (Rakan Rushaidat) obilježenog time što mu je otac Srbin. Ukratko, riječ je o likovima izgubljenih iluzija i nada. Jezik kojim se koriste likovi autentičan je zagrebački sleng s velikom količinom psovki, a ono što tu turobnu kroniku društva na dnu čini koju nijansu podnošljivijom jest mjestimični gorki (crno)humorni dašak. Derutni interijeri stanova i sivih četvrti daju filmu vizualnu autentičnost te, kao i glazba Majki, podcrtavaju atmosferu beznađa i tjeskobnog nemira.

Dvije uočljivije redateljsko-scenarističke slabosti (Dejanov otac i nakon višedesetljetnog boravka u Zagrebu govori kao da je u zavičaju i iznenadni "ulet" scene na teniskom terenu) ne narušavaju osjetno cjelinu.

Izbor je gumaca sjajan, a njihove interpretacije ujednačene i vrlo kvalitetne. Uz spomenuti kvartet tumača glavnih likova svakako treba izdvojiti Dariju Lorenci (konobarica kvartovskog kafića), Ivu Gregurevića i Ljiljanu Bogojević (Filipovi roditelji) te Jadranku Đokić (Krpina žena).

Osjećaj beznađa najjasnije se utiskuje gledatelju u sjećanje tijekom gledanja "Metastaza". S njegovim protagonistima teško je suosjećati jer su upravo suprotno od željene slike uljuđenog, građanskog života glavnog hrvatskog grada (i ne samo njega), no redatelj Branko Schmidt uspjelo progovara o sadašnjosti dijela hrvatskog društva u ovoj žestokoj i beskompromisnoj priči o mladim zagrebačkim luzerima.

Goran Ivanišević