Moram priznati kako osjećam malu nostalgiju pogledavši ovaj film drugi put nakon valjda 7-8 godina jer ni ludi korejci nisu to što su bili, tj. mišljenja sam kako je južnokorejska kinematografija pala u kvaliteti zadnjih 5-6 godina. Ovaj film je i označio početak nekog zlatnog doba južnokorejskog filma, zemlje od koje je malo tko očekivao takav val kvalitetnih filmova sredinom prošlog desetljeća koji su svojom kvalitetom, kreativnošću, hrabrošću i jednostavno nečim novim i originalnim učinili pravu i dobrodošlu protutežu američkom mainstreamu briljiravši pritom na mnogim festivalima.
Sjećanja na ubojstvo je zasigurno jedan od najboljih primjeraka (po meni bolji od razvikanijeg oldboya) tog vala južnokorejskog filma. Riječ je o valjda o najnekonvencionalnijem ulasku u teritorij krimi proceduralne drame jer ne sjećam se filma koji je tako uspješno spojio tešku, mučnu priču o serijskom ubojici ali i dodao malo butalne crne komedije i društvene kritike ondašnje represije države i još to upakirao u vizualno savršeno djelo (kraj je u tom smislu virtuozno napravljen). Ukratko za amerikance nemoguća misija. Možda će nekome neke situacije izgledati malo apsurdno no to je djelom želja redatelja da okarakterizira likove i ludilo tog vremena a djelom neophodan odmak od poprilično ozbiljne teme. Zaboravite klasičan tok radnje i rasplet slučaja tipa CSI, korejcima je happy end nepoznanica. Dakle jedan u istom momentu pametan, napet, zabavan, težak film o jednom društvu i vremenu. Tako se pridružujem pohvalama i preporuka za pogledati svakom ljubitelju filma. 9/10