Film u stilu Bergmana se bavi pitanjem životnih odabira, postignuća te što sa životom nakon što se realiziralo sve što se moglo ili pak nije ni ono osnovno.
Ne bih ulazio u to što je konvencionalan film, ovaj film sadrži zanimljivu atmosferu krajolika, dobru glumu i vrlo zanimljive dijaloge i razmišljanja među raznim profilima ljudi o onome što ih muči, sve to čini film prilično gledljivim unatoč dužem trajanju, a sad ako netko traži akciju, eksplozije ili ljubavnu romantiku neka traži dalje, jer je od samog početka filma jasno je u kojem smjeru ide priča.
Mislim da se u samom filmu spominje ironično rečenica kako filozofi izgube cijeli dan razmišljajući i to isto zaključe na kraju dana, mnogo dubokih rasprava i recimo tema emocionalne udaljenosti likova se ovdje može naći iako bez izričitih zaključaka ili odgovora izvana.
Film je o kompleksnim ljudima i njihovom doživljavanju situacije ništa više i ništa manje, nema pravih junaka niti bijelog i crnog, ispravnog i krivog.
Uglavnom film ima neke vrlo dugačke dijaloge koji unatoč tome nisu dosadni niti spori, možda se sve zajedno moglo još malo skratiti u smislu nekih scena ili prizora sad druge strane opet zanimljivih krajolika npr. ali to je jedina zamjerka svemu.
Nekakav živi realizam je tu na težini do te mjere da se gotovo osjeća realno vrijeme razvoja događaja ponekad, bilo da vidimo disfunkcionalne odnose kako se razvijaju, bilo pasivnu agresivnost većine likova ili većinom slijepi ponos koji se provlači kroz cijeli film.
Neke ljude će vjerojatno ovakav film i pogoditi na loš način jer se za vrijeme "zimskog sna" likovi pokušavaju suočavati sami sa sobom te umjesto da film zabavlja on postavlja teška pitanja.
Sad sve ovisi o tome koga što zabavlja...