Nebih znao jasno argumentirati zbog čega, ali meni je ovo najbolji hrvatski film snimljen nakon raspada Jugoslavije. Možda zato što od svih naših filmova najbolje oslikava mentalitet malog hrvatskog čovjeka. Malo humora, malo ironije, malo tragedije i puno nadanja u bolje sutra, baš kao i u našim životima. Vidović i Gregurević fantastično su odigrali glavne uloge, a i ostali, posebno Utješanović. Papić je još jednom pokazao da je bio jedan od najboljih hrvatskih režisera.