Radio Box

Prije odlaska u samoću na planinu ostarjela seljanka pokušava dovesti u red svoju obitelj

Naša ocjena8/10
Vaša ocjena8/10

Balada o Narayami

NARAYAMA-BUSHI KÔ / BALAD OF NARAYAMA

, 1983., Japan, 126 min.

drama

8.2

10
9
8
7
6
5
4
3
2
1

Hej! Trebamo i tvoju ocjenu

Godine 1983. ovjenčana Zlatnom palmom u Cannesu, a godinu kasnije trima nagradama japanske filmske akademije, fascinantna drama "Balada o Narayami" glasovitog Shôheija Imamure (Svinje i ratni brodovi, Osveta je moja, Jegulje) izuzetno je uspjela ekranizacija dviju priča iz knjige "Narayama bushiko" uglednog japanskog pisca Shichirôa Fukazawe, prethodno ekraniziranih u filmu Keisukea Kinoshite iz 1958.

Među siromašnim i gladnim mještanima malog planinskog sela u Japanu tijekom 19. stoljeća je i 69-godišnja Orin (S. Sakamoto). Iako je riječ o ženi odlična zdravlja koja najbolje od svih mještana lovi ribu, Orin zna da ju nakon 70. rođendana čeka pokoravanje na gladi i neimaštini temeljenih pravila. Svaki stanovnik njihova sela koji navrši 70 godina mora otići u planinu Narayamu i ondje se prepustiti smrti, jer tako mlađima otvara prostor i priliku za život.

Posljednju preostalu godinu Orin želi iskoristiti tako da se na najbolji mogući način pobrine za sinove Tatsuheija (K. Ogata) i Risukea (T. Hidari) te unuka Kesakichija (S. Kurasaki). Tatsuhei je njezin stariji sin, 45-godišnji udovac kojem Orin prije odlaska želi pronaći novu suprugu, a najprikladnijom joj se čini Tamayan (A. Takejô) iz susjednog sela. Suprugu bi valjalo pronaći i mlađem sinu Risukeu, 35-godišnjem djevcu kojeg muči odbojan vonj tijela, zbog čega spava na izoliranom mjestu. Orin bi željela u sređenom stanju ostaviti i obijesnog i promiskuitetnog unuka Kesakichija, koji je pred njezin odlazak u planinu spjevao baladu o njoj kao o vještici. No Orin još uvijek muči i pitanje što se dogodilo njezinom suprugu, koji je na zagonetan način nestao prije tri desetljeća...

Riječ je o maestralno režiranom i vizualno iznimno dojmljivom ostvarenju u čijem je tematskom fokusu težak život seljaka na sjeveru Japana. Prikazujući svakodnevnu grubost, okrutnost i nasilje u životima mještana, Imamura istodobno naglašava i poetičnost njihove svakodnevice, dugim i sugestivnim meditativnim kadrovima, raskošnim koloritom i efektnom fotografijom kreirajući jedinstven lirski ugođaj.

U filmu prožetom brojnim kontrastima koji se motivom nehumanosti bavi na izuzetno suptilan način lako je uočiti i religijske motive, likovi majke i sinova psihološki su slojeviti, a cjelinu odlikuju snažna etnografska ambijentiranost i povremeno posezanje za groteskom. Djelo nose sjajne glumačke interpretacije K. Ogate (Osveta je moja, Mishima: Život u četiri poglavlja) i S. Sakamoto (Pornografi, Topla voda ispod crvenog mosta), a izvrsnu glazbu potpisuje nagrađivani Shinichirô Ikebe (Kagemusha, sjena ratnika, Snovi).