Težak film za gledanje, a pri tome čak ne mislim na depresivnu atmosferu ni na scene silovanja. Gledajući ga, imao sam osjećaj da sam zapeo u nekakvom limbu filma koji je između radnje i filozofske rasprave ali ni na jednoj strani film nije čvrsto stao nogom.
Glavni lik, Johnny, je antipatičan, nametljiv, depresivan i lišen svih ciljeva u životu. Ipak, Thewlis je odlično odglumio tog lika i postoji neka fascinacija u promatranju njegovog jednosmjernog puta u potpunu samodestrukciju u koju pokušava uvući i ljude oko sebe.
Uz njega, ima i drugih zanimljivih likova koje nažalost ne upoznajemo u jednakoj mjeri. Prvenstveno mislim na Johnnyevu bivšu djevojku i njenu cimericu, koje su, poput svih likova, izgubljene, očajne i stalnoj potrazi za nekakvom lažnom utjehom. Interakcije između Johnnya i tih likova su najzanimljiviji dijelovi filma, čega ima pri početku i kraju, no sredina je fokusirana samo na glavnog lika ne prikazujući nikakav njegov razvoj, razgradnju njegove psihe pa ni objašnjenje kako je došao u takvo izgubljeno stanje u kojem se nalazi. Umjesto toga, film postaje jednostrana filozofska rasprava Johnnya s raznim ljudima, nesretnim žrtvama koje susreće.
Dijalozi imaju svoje trenutke, ponekad su me podsjećali i na Woddy Allenove filmove, ali ponavljanje jednog te istog bez vidljivog cilja i svrhe me zamaralo, poput ljudi na ulici koji te zaustave da ispričaju svoju životnu priču. Tek pred kraj, kao da se film sjetio kako ipak ima nekih zaboravljenih likova i naznaka priče koje je zaboravio zaokružiti. Među zaboravljenim likovima je psihopat i (još jedan) silovatelj, koji se čini kao da će biti nekakav negativac filma ili barem suprotnost glavnom liku, no kao puno toga u filmu, slabo je zastupljen i istražen.
Sviđa mi se što je film uvrnut, ta neka surova realnost istražena iz perspektive lutajućeg sanjara koji je uvjeren da živi u noćnoj mori, ali imam dojam da puno toga nije iskorišteno niti istraženo koliko je moglo biti. Film je kolaž ideja, dobrih ideja, ali malo „duše“.