Romantična komedija. Ben Wrightman (J. Fallon) ima tridesetak godina, radi kao nastavnik, djeca ga vole, nema stalnu djevojku iako je prilično zgodan, osjećajan, duhovit i zabavan. Svo slobodno vrijeme provodi na utakmicama bostonskog bejzbolskog tima Red Sox ili baveći se raznim navijačkim aktivnostima. Ima svoje doživotno zakupljeno mjesto u loži, koje je naslijedio od svog strica, od kojega je naslijedio i strast prema bejzbolu. Lindsey Meeks (D. Barrymore) sposobna je, uspješna i ambiciozna poslovna djevojka koja nema stalnog dečka i svjesna je da će ga, ako još dugo bude birala, sve teže i naći. Kad Ben u njezinu kompaniju dovede djecu na obilazak i upoznavanje s načinom rada, dječaci iz grupe zaključe da je Lindsey dobar komad i primijete kako je njihov učitelj guta pogledom, no iskreno mu kažu kako misle da Ben kod tako lijepe cure nema šansi. Ipak, Ben se odvaži i pozove Lindsey na sudar, što ona, na vlastito iznenađenje, prihvati. Iako su potpuno različiti, vrlo brzo postaju nerazdvojni i zaljube se. Lindseyina prijateljica Robin smatra da s dečkom tih godina koji je još sam sigurno nešto nije u redu, a kad Lindsey otkrije da je Benov jedini problem infantilna navijačka strast, odluči da će ga u tome pratiti, umjesto tjerati da se odrekne utakmica. No, njezina će odlučnost svaki dan biti na sve težim kušnjama... Braća Farrelly svakim svojim filmom kažu: ništa što je ljudsko nije nam strano, pa se čista dobrota i prave romantične ljubavi otkrivaju ispod slojeva i slojeva karikatura, groteski i ljudskih nečistoća. Zato su njihovi junaci uvijek na kraju oslobođeni svakog licemjerja. The Perfect Catch, mogao bi se, kao i drugi njihovi filmovi, opisati kao pritajena romantična komedija, iako je ovaj film otvorenije romantičan od većine. I ovdje, u priči o ljubavi navijača Bena i yuppiejevke Lindsey, ljubav mora prijeći razne prepreke, da bi na kraju zaljubljeni ostali zajedno sretni i odani. Film je snimljen prema roman Fever Pitch (1992), koji je bio prvi bestseller britanskog pisca Nicka Hornbyja (About a Boy, 1998; How to Be Good, 2002.)