Hamlet

Kraljević Hamlet (M. Gibson) tuguje zbog smrti svoga oca, danskog kralja. Još ga više izjeda spoznaja da majka (G. Close) nije ni dva mjeseca oplakivala muža, a već se preudala za njegova brata, Hamletovog strica Klaudija (A. Bates). Jedne večeri dvorska straža obavještava Hamleta da im se po noći ukazuje duh preminulog kralja. Hamlet odluči noć provesti na straži kako bi provjerio istinitost tih tvrdnji. I njemu se ukaže duh oca koji mu kazuje da ga nije ubio ugriz zmije, već ga je otrovao rođeni brat. Hamleta obuzimaju gnjev i mržnja te on odluči osvetiti se. Prije nego što ga ubije, pobrinut će se da raskrinka njegovu urotu pred cijelim dvorom, a za to će mu poslužiti glumačka skupina koja upravo stiže u dvorac...

Dok se mnogi književnici vjerojatno okreću u grobu zbog holivudskih adaptacija njihovih djela, Shakespeare bi uistinu mogao biti zadovoljan tretmanom koji njegove drame dobivaju na filmu. To se pogotovo odnosi na Hamleta, koji se na filmskom ekranu počeo pojavljivati još početkom 20. stoljeća i do danas nije prestao. Iako je među tim ekranizacijama bilo mnogo vrhunskih ostvarenja, u sjećanju su ipak najsvježije inačice iz devedesetih godina i to ponajviše one filmskog majstora Kennetha Branagha (1996) i talijanskog sineasta Franca Zeffirellija (1990). Dok je Branagh odlučio prikazati tragediju u cijelosti, Zeffirelli ju je ipak sažeo, no i dalje se vjerno držao originalnog teksta i zadanog duha vremena.

Izvrstan odabir lokacije snimanja, scenografija koja naglašava sablasno ozračje te vjerna kostimografija na izrazito dojmljiv način oblikuju tragediju, dok je za njezin sadržaj zaslužna glumačka elita predvođena M. Gibsonom. I ostatak glumačke postave besprijekorno je obavio svoj posao pruživši svojim likovima opipljivost i dubinu. Teško je ikoga izdvojiti, no još je teže posebno ne pohvaliti fantastičnu H. Bonham-Carter u ulozi Ofelije ili P. Scofielda u ulozi duha. Pohvale svakako zaslužuju i glazbena kulisa Ennija Morriconea te estetizirana fotografija Davida Watkina. Film je 1991. bio nominiran za Oscara (scenografija i kostimografija), a 1992. za BAFTA-u u kategoriji najboljeg sporednog glumca (Alan Bates).